I treće je bolno i bitno mjesto za razumijevanje sadašnjeg stanja ono o čemu izvještava isti taj »Vjesnik«, a na dan 10. travnja (što može biti bez svakog značaja) 1988. godine. Tad, naime, izlazi napis o novom napadu na pitomce JNA u Splitu. U tekstu je riječ uglavnom o hapšenjima napadača, koji su pretežno vršnjaci napadnutih (ali tako je bilo i u Paraćinu), i nema ni jedne jedine riječi objašnjenja. Čudi me to od »Vjesnika«.
Logično bi bilo da se i zbog toga optuži i napadne nas, takozvane dogmate i staljiniste, jer ništa drugo nije logično. Tko bi, osim nas, uopće mogao biti kriv? Ako već ne može zataškati stvar može barem nas optužiti... Nije moguće da se zbivanja u stvarnom svijetu po svojim uzrocima i posljedicama razlikuju od crno-bijele slike (sheme), koju ovi »vizionari« dosljedno i do dosade razvlače? Jest da nam ide sve gore, ali tim gore po nas. Zar nismo, na primjer, kad je riječ o pitomcima i njihovome letu u more, upravo mi još u ono prvo vrijeme (kad su prvi put napadnuti) o tome pisali u novinama i govorili i predlagali konkretne mjere od kojih nije bilo ništa jer su se i tada na naše riječi svi oglušili? Naravno da smo i govorili i pisali i slali članke »Vjesniku« da ih objavi, a kopije tadašnjem Predsjedniku Predsjedništva Radovanu Vlajkoviću i saveznom sekretaru za narodnu obranu Branku Mamuli. Je li »Vjesnik« objavio? Nije. Je li se što napravilo? Nije. Je li opet došlo do istoga? Jest. Može li doći i hoće li doći i do gorega? Tko je kriv i »zaslužan«? Jesmo li mi krivi, koji smo htjeli nešto napraviti ili oni koji su nas sprečavali i koji nas i danas demagoški sprečavaju? Naravno da smo mi krivi. Treba li nas napasti? Naravno da treba te/pa »Vjesnik« to i čini.
Inače, moj članak pod naslovom »Oni biju« (pročitan kao diskusija na sjednici Predsjedništva RK SSRN Hrvatske, dne 29. 10. 1985, a objavljen nakon silnih peripetija istom u titogradskom časopisu »Stvaranje«, 7/1986), napisan je nakon što su, kako rekoh, prvi pitomci letjeli u more. Sad već, kao što se vidi, letimo mi. Pravo nam budi.
Ali da nastavimo. Ispada, tako, prema nekim tumačenjima, da ne poštujem rukovodstvo. Onaj batinaš bi rekao: rukovodstvo, pa šta? Ja, recimo, mislim da poštujem Program (SKJ) i još mislim da je (svako) rukovodstvo dužno poštivati Program dok je (ovakav) na snazi. Mislim, nadalje, da jedini kriterij (poštovanja što se tiče) može biti upravo i jedino odnos prema historijskim ciljevima radničkog pokreta. A ako, pak, to uzmemo kao kriterij, ne znam kako bi tko od nas prošao i kako će proći. Mislim, na kraju ovog fragmenta, da su mnogi delegati upravo završene Konferencije SKJ u svojim diskusijama dali još jaču, žešću, razorniju i ubitačniju kritiku sadašnjeg rukovodstva. Mislim, naravno, na one delegate čije diskusije nisu išle na pregled u komitet, kao da su bolesne i kao da se u komitetu dijele lijekovi za tu vrstu bolesti. Hajd' pogodi gdje su to u Jugoslaviji delegati išli u komitet na pregled diskusije!
Post je objavljen 30.04.2007. u 23:47 sati.