Samo još preko jedne epizode u sadašnjem političkom i kulturnom životu Hrvatske neću (jer ne mogu) preći. Ona je, čak, možda najznačajnija za ukupnu ocjenu današnje situacije u Hrvatskoj te je stoga valjda razumljivo i moje inzistiranje na takvom detalju. Ovo što (ja, sad) govorim ne mora biti prihvatljivo mnogim ljudima. Uostalom, najčešća primjedba i na prvo moje pismo tebi sastojala se uglavnom u tome da sam previše »crn«, »mračan«, »taman«, »pesimističan«; drugim riječima da stanje nije tako očajno kako se meni pričinja, da pretjerujem s crnilom itd. Primjedba, dakle, u teorijskom smislu počiva na pretpostavci da je optimizam progresivan i revolucionaran, a da pesimizam to nije - a ta nam je »teorija« poznata i u svome naivnom i u svome strašnom izdanju. Ja, međutim, mislim da su moje ocjene i sudovi mnogo bliže stvarnosti od onih koje se mogu čuti iz tvojih ili npr. Stojčevićevih usta, a o nekim drugim da i ne govorimo i ne mislim da bi jedna ovakva moja primjedba (ili ocjena) automatski imala biti »napad na rukovodstvo« i sl. Zar vam se ništa ne smije reći?
No, sad nije riječ o tome, nego o primjeru, koji treba zorno pokazati tko je od nas u pravu, a tko nije. Dakle, primjer... O njemu se pisalo malo ili nikako, a najvažniji je (kako rekoh) za razumijevanje suvremene hrvatske stvarnosti. Kad jednoga dana budemo pisali svoje »uspomene na političke ljude i događaje u Hrvatskoj" (parafraza naslova knjige Imbre Tkalca iz godine, mislim, 1924, a u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda) upravo će događaj o kome zborim biti presudan. Simpatični je Tkalac opisivao između ostalog i izbore za onodobnog zagrebačkog gradonačelnika (ili nešto slično) kad su Turopoljci pekli vola na glavnome trgu korteširajući za svoga kandidata, ali mi sad imamo na našu sreću Miletića pa nam Tkalčeve reminiscencije nisu potrebne. Ah, o živima sve najbolje! Držimo se, dakle, sadašnjosti i drugih nekih izbora.
Ne, neću sad kao što možda očekuješ o onim sramnim izborima na kojima je CK SK Hrvatske u prošlome sazivu prekršio Statut vlastite Partije i izabrao Špiljaka po drugi put za šefa unatoč izričitoj statutarnoj zabrani. Neću o tome premda bi svi vi, koji ste za to glasali, trebali zapravo biti izbačeni iz Partije, jer ste kršeći Statut omogućili bezakonje i samovolju, a time i potpunu difamaciju Partije u očima običnih ljudi. Kako je moguće osuditi bilo koga za bilo koju povredu zakona u jednoj (»šutljivoj«) sredini u kojoj vrhovni organ Partije krši i ne poštuje svoj vrhovni zakon? Odgovori mi, molim te, na ovo budalasto pitanje! Ili, možda, za članove Centralnog komiteta ne vrijedi ni logika ni Statut? Kako da vam se vjeruje u sporednom kad vi sami sebi ne vjerujete u glavnom? Iz ove će tegle, sad, naravno, ponovno preko noći izniknuti novi »napad na rukovodstvo« itd, a budalama svaka čast. Gdje i nema zraka oni dišu.
Eto, opet sam se zanio, a primjer nas čeka... Mora biti da si nestrpljiv a ja te gnjavim neugodnim glupostima na koje doduše nemaš odgovora te su, valjda, stoga (zajedno sa Špiljkom) stavljene ad acta. Elem, riječ je o izborima u Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ali nije riječ o onim čuvenim izborima od prije nekoliko godina na kojima je kao kruška pao i propao tvoj sadašnji kolega u Predsjedništvu CK SKJ, te uz njega i nekoliko drugih komunista, nego je riječ o jednoj drugoj političkoj i kulturnoj katastrofi o kojoj se u našoj (jugoslavenskoj) javnosti mnogo manje zna. Dok se, naime, o tadašnjoj propasti komunista tamburalo naširoko i nadugačko (a neki su i slavili rujno pijući vino!), gotovo da nitko ne zna kako je (i da je) na izborima za najskromnije zvanje i zanimanje u članstvu naše najstarije, najvažnije i najuglednije znanstvene i umjetničke ustanove propao sadašnji i ovdašnji ministar kulture i prosvjete, profesor Milivoj Solar, istaknuti teoretičar književnosti, član Centralnog komiteta SK Hrvatske, predsjednik njegove Komisije za idejni i teoretski rad itd, itd.,.. Zaista, zar je to moguće? A tko ga je pobijedio na tim tajnim izborima (jer u Akademiji se Špiljak ne bi mogao izabrati na javnim izborima i u konkurenciji sa samim sobom)? Tko je, dakle, pobijedio Solara? Zar mi imademo još značajnije ime od njegovoga? Imademo. Od Solara je svakako za našu Akademiju važniji prof. dr Dubravko Jelćić te je, kao takav, i izabran na rečeno mjesto dok je Solar načisto propao.
Da nije (Jelčić) ugledniji ne bi ga, valjda, Akademija tajnim (ponavljam i podvlačim!) glasanjem izabrala. Nećeš reći, valjda, da bi u te svrhe mogao biti primijenjen neki drugi kriterij. Akademija bira pošteno, nije ona CK pa da krši Statut. Imade i poslovica da o tome govori, pa kaže: »Bolje da propadne selo, nego u selu adet«, a vi kršite poslovicu.
Tako je, dakle, bilo te je spomenuti gospođin Jelčić, kao pozvaniji, izabran a nedavno je već promoviran i za urednika znamenitog Akademijinog književnog časopisa tj. »Foruma«, nakon što se povukao Marin Franičević a na čelo došao Slavko Mihalić. Odatle je jasno da je on zaista potrebniji od Solara te da je, prema tome, na temelju važnih, bitnih i presudnih razloga izabran među besmrtnike.
A ako je on toliko značajan, Solar možda nije baš beznačajan, ali svakako nije toliko značajan da bi ga se izabralo tamo gdje ga se nije izabralo. Ova igra riječi ne ima druge svrhe do da u glavu utuvi nešto tako neshvatljivo i u glavu neutuvljivo da to ni repeticija do svijesti ne može privesti. No, vi ste Solara za utjehu izabrali za ministra, a i to je nešto. Sad ja tebe pitam, pametni čovječe, slijedeće - ako je logično, jasno, opravdano, razumljivo i objašnjivo da na izborima u glavnoj našoj i najvažnijoj instituciji propadne čovjek kakav je Solar u konkurenciji s imenom kakvo je Jelčićevo - kakva je situacija u Hrvatskoj?
Post je objavljen 30.04.2007. u 23:46 sati.