Zrinska garda
Tražeći na internetu najljepši i najpotpuniji tekst o pogibji Zrinskog i Frankopana, na današnji dan, prije 336. godina, opet je pobijedio p. Luka, koji je na SKAC stranice pod "Svetac dana" stavio i sljedeći isusovački tekst:
Pogibija Petra Zrinskoga i Krste Frankopana († 1671)
"Godine 1971. hrvatska je javnost dostojno i svečano proslavila 300. obljetnicu hrvatskih velikaša Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koji 30. travnja 1671. bijahu nepravedno pogubljeni kao urotnici protiv cara. Toga dana otkrivena su i njihova poprsja u zagrebačkoj katedrali, gdje nakon I. svjetskoga rata počivaju njihove kosti. Nećemo opisivati njihov život ni njihovu borbu, već samo pripravu na smrt i samu smrt. Oni su pošli u smrt kao ljudi duboke i proživljene vjere. Neka o tome posvjedoče činjenice što ih je skupio naš priznati povjesničar dr. Ferdo Šišić.
On piše: "Sav dan 29. aprila prođe Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt. Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dođoše k njemu carski komisari, koji su također misi prisustvovali. Mladi je Frankopan isto tako proveo prije podne u molitvi i u slušanju mise..."
Poslije toga je napisao oproštajno pismo svojoj ženi, koje odaje svu njegovu plemenitost i ljudskost, a još više kršćansku vjeru u prekogrobni život. Usuđujemo se ustvrditi da je to pismo pravi biser duhovne literature, koji bi mogao ući u svaku antologiju. Čujmo što piše čovjek koji se oprašta od ovoga svijeta i sprema za vječnost!
"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.
Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumijevanja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene. Opraštam se od svih rođaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu. Nadam se da će ona za nekoliko sati uživati Božanski pogled milošću i pomoću Božjom. Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam go i siromah. No zamolio sam Njegovo Veličanstvo da se napram tebi iskaže veledušnim po svojoj prirođenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa s toga ni ne sumnjam da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja. Opraštam se također s Orfejom i molim ga da mi oprosti štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njeg. Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi. Vrata milosti neće mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njeg. Veličanstvo. Neka mi ne zamjeri što mu ne ostavljam nikakve uspomene, jer nemam ništa njega dostojna.
Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž Franjo Frankopan.
U Wiener Neustadtu 29. aprila 1671.
P. S.
Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost kojom mi je služio."
Uvečer je Petar Zrinski napisao oproštajno pismo svojoj ženi Katarini. I ono je vrijedno da ga u cijelosti donesemo.
"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."
A samu smrt ovih hrvatskih junaka Šišić ovako opisuje: "Napokon svanu kobni dan 30. aprila. Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani građani skupljahu se pod četiri zastave na trgu gradskom.
Zrinski i Frankopan slušahu rano u jutro oko šest sati misu i ostaše u molitvi do osam sati. Za molitve pade Petar jednom u nesvijest sa silne slabosti, jer nije uzeo već tri dana hrane; no doskora se opet osvijesti. Međutim priređivahu carski povjerenici sve što treba za smaknuće u oružarnici, te onda pođoše do Petra. Ovaj im uruči pismo naslovljenu na ženu Katarinu, moleći ih da joj ga predadu. Potom dođe u sobu vladin izaslanik uro Domhofer, te proglasi da je Zrinski i njegovo potomstvo brisano iz plemićke listine, jer ga inače ne bi smjeli dovesti na stratište. Petar i ovu gorku mirno posluša, te jedino umoli milost za svoga nedužnoga sina. Isto bi na to javljeno i Franji.
Oko devet sati uputiše se povjerenici na stratište pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu nazočni kod smaknuća. Za njih je bila pripravljena posebna klupa prekrita dragocjenim turskim sagovima. Kad je sve bilo pripravljeno, onda uvedoše Petra, i to ovim redom: najprije iđahu oba carska povjerenika, onda četiri strijelca, iza njih Zrinski sa svojim ispovjednikom, konačno kapetan von der Ehr na čelu svoje satnije. Kad je Petar stupio na stratište, progovori na kratko gradski sudac Pleyer, onda pročita bilježnik kaznenog suda Maximilian Hange osudu.
Razlozi, koji se navađaju, jesu ovi: Da je Zrinski naumio otcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, te se ovim kraljevinama nametnuti kao slobodan i nezavisan vladar i svoj rod učiniti nasljednim. Da to postigne tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, te onda nakanio udariti na nasljedne kraljevine i zemlje njegovog carskog veličanstva...
Za čitanja osude Zrinski moljaše Boga držeći raspelo u ruci, a pošto je pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci ga iz hodnika na dvor; onda upita Petar nije li stiglo kakvo pomilovanje, na što mu odgovori gradski sudac da će pitati povjerenike. Abele doista pošalje po gradskom bilježniku Mihajlu Steckeru carsko pismo, datirano u Laxenburgu od 29. aprila, kojim car Leopold oprašta siječenje desnice obim osuđenicima. Čuvši to Petar, nakloni se gradskom sucu u znak zahvalnosti.
Sada zatvoriše vrata i od drugog dvorišta, te dovedoše Petra na stratište do uzvišenog mjesta, koje je bilo crnim suknom prekrito; kad je Petar opazio kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: 'Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja.' Stupiv Zrinski na crno podnožje sam si skine gornju haljinu, te je predade svomu komorniku Todoru; isto tako sam sebi razgali donju odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik. Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ni riječi spusti se na koljena i prignu glavu. Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik, dok Petar progovori: 'U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!' Udarac pade na vrat, ali ne odrubi glave nego tek drugi put. Četvorica ljudi odnesoše truplo na stranu i pokriše ga crnim suknom. Nato reče otac gvardijan neka bi se svi pomolili za pokojnikovu dušu, što svikolici učiniše.
Iza toga prijeđoše povjerenici u drugo dvorište; sada uvedoše Franju istim redom, kao što su Petra. Osuda je naglasila da je Franjo sukrivac u uroti... Za čitanja osude Frankopan se glasno moljaše Bogu i češće je poljubio krst; doveden u dvorište opet je do dvadeset minuta glasno na latinskom jeziku molio. Iza toga sam skine odijelo i predade ga sluzi Bernardinu, razgali sam sebi vrat i dade poslugi zavezati oči. Uskliknuvši: 'Isuse i Marijo!' primi udarac, ali još nesrećnije od svoga svaka, jer ga krvnik zahvati po desnom ramenu i baci glavom o tle. Frankopan htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu odrubi glavu. Puk ne mogaše već gledati toliko mučenja, pa se uzbuni; odmah iza smaknuća bi krvnik zatvoren.
Tjelesa obaju hrvatskih velmoža smjestiše u lijesove, prekrivene crnim suknom, te onda po osam ljudi nosilo ih u crkvu, da ih sahrane. Na samom stratištu i pogrebu bilo je više hiljada ljudi nazočno.
Oba poginuše u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa i vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovođa, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnosljiv i mukotrpan. Petar je bio oduševljen Hrvat u misli i u radu. Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja..."
Da li je svemu ovome potreban još kakav komentar? - Nije! Sve je tako kristalno jasno. Glavni je grijeh tih junaka bio što su strastveno ljubili svoju nesretnu, bespravnu i potlačenu domovinu. No to se ne može zvati grijehom već vrlinom. I stoga njihova uspomena u hrvatskom narodu do danas nije izblijedjela. Oni nam svijetle kao uzori vjere u prekogrobni život, jer su se na nj dobro pripremili. A njihovo domoljublje, koje su zapečatili i životom, pokazuje nam kako se domovina ljubi."
Svečanost u katedrali
Kratko sam došla u Zagreb. Jučer sam s roditeljima bila u katedrali na sv. misi obilježavanja godišnjice pogibje Zrinskog i Frankopana. Prije sv. mise sam od tate saznala da je to jutro umro Račan. U molitvi sam se sjetila i Norca i Gotovine.
Nekako i na njih dvojicu primijenivši gornji citat:
"Oba ... u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa i vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovođa, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnosljiv i mukotrpan. Petar je bio oduševljen Hrvat u misli i u radu. Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja..."
U molitve uključih i sve druge naše zatvorene generale. I sve naše junake kroz čitavu našu slavnu povijest. Znajući da će oni "navik živiti". Moleći i za one koji su im "pomogli" da "zginu" pošteno.
Marijane, Marijane,
Ča barjak ne viješ,
Ča barjak ne viješ milu trobojnicu,
Milu trobojnicu,
Naš barjak hrvatski,
Naš barjak hrvatski, crven bijeli plavi,
Crven bijeli plavi,
To je barjak pravi,
Pod kojim su pali,
Pod kojim su pali Zrinski Frankopani
Ko se pod njim vije,
Kukavica nije,
A ko se ne vije,
Bolje da ga nije
Post je objavljen 30.04.2007. u 23:22 sati.