Konferencija vam je rekla dovoljno glasno i jasno da ste odstupili bitno od Titove linije i to u mnogim stvarima. Rečeno vam je, zapravo, da ste zaboravili (kao rukovodstvo) na radnika. On vam više nije kriterij, nije mjerilo. Možda će ti djelovati demagoški da ja koji potječem iz buržujske sredine (unatoč jalovom naporu mojih roditelja da svojim partizanskim angažmanom još od prvih dana prebrode tu klasnu razliku, prepreku i jaz), da ja, dakle, takav govorim to tebi, koji potječeš iz sirotinje, iz proleterskog rastavila, iz močvarnih voda pokraj Save. Ali, tako je. Ne ima radnika u vašim proklamacijama i ustavnim, promjenama, u vašim razgovorima i diskusijama o državnosti, u ukinuću i ugasnuću OOUR-a i uskrsnuću poduzeća i preduzeća, u privatnoj inicijativi, privatnom vlasništvu, tržištu i poduzetništvu, u agrarnom maksimumu i dioničarskoj opsesiji, u tržištu radne snage, rada i kapitala, u kamatama i monetarističkim mjerama, u sindikatu zaduženom za zimnicu i kisele krastavce, u sprečavanju obustava rada i neartikuliranog bijesa klase, u... Nigdje radnika, nigdje njegovog interesa i njegove slobode, nigdje ideje koja će se razlikovati od ideja iz Pentagona i Kremlja, iz tokijske burze i zapadnonjemačke banke, nigdje niti jedne jedine svježe misli koja bi pomakla socijalizam u ovome času i trenutku i povela ovaj svijet iz tjesnaca i neznanja u čovjeka dostojnu budućnost. Ne, među vama ne ima vizionara (ili - ako postoji - šuti, šuti, šuti), a ove zagledane u kompjutere i u čip ja ne vidim kao proroke već kao fahidiote (napisano fonetski da bi me razumjeli). Izgubio se onaj presudni i tankoćutni Titov instinkt za klasu i njezine probleme i historijske interese. Zato vrludate i batrgate se još od same njegove smrti. Zato ste izgubljeni kao guske u magli, a jedne su guske navodno spasile Rim, dok će ove druge po svemu sudeći upropastiti Jugoslaviju. I zato će se Jugoslavija možda i raspasti (a socijalizam i samouprava propasti) ako se bitno i energično ne vratite - zadnjim snagama - na Titov put, na to kopno, na tu spasonosnu obalu. Ovom narodu ne treba divna kolonijalna budućnost. Njemu treba sloboda i dostojanstvo. Čini mi se, oprosti, da vi, međutim, unatoč svim upozorenjima (pismima kao što je ovo, ali još više ona koja vam pišu cijeli radni kolektivi, diskusijama kakve su bile na Konferenciji itd.) i dalje plivate sveudilj u propast, u pogibiju. Na koncu konca, nije meni (više) žao ni što ćete vi loše završiti. Niste djeca nego neznalice. Ali mi je žao kad vidim kako se svud oko mene ruši jedna divna građevina, koju sam i sam gradio, u kojoj su i moje suze i znoj. Jedan sam od milijuna Jugoslavena, koji su pri punoj svijesti i zdravoj pameti (pučki rečeno) nastojali na stvari socijalizma (učeno rečeno). I vidi u što se to izrodilo, u što se to izmetnulo, u koji kijamet (vidi Rječnik, Škaljićev) i nevolju, u kakav nered i besmisao! A možda, ipak, iza svega jest i stoji neki dublji i danas nama još nepoznati smisao, svrha i cilj?
Zar nije sadašnji »sjaj« i »prosperitet« Indonezije sazdan na kostima pet stotina hiljada tamošnjih komunista? Može li biti da za sve ovo ovdje nitko nije kriv? Netko je za to, naravno, ipak odgovoran, netko manje, netko više, a netko najviše. Nije malo zlo čedo velikog zla, nego je veliko zlo porod malog zla. Zato je tvoj oportunizam tako opasan, tako smrtonosan. Zato ti se ne može oprostiti to ništa, to što nisi uradio. Bolja bi bila svaka tvoja greška od ničeg. Pa ti si, zaboga, od 1972. godine neprekidno do danas u rukovodstvu, punih 15 godina. Nećeš valjda reći da to rukovodstvo nije zaslužno za sve što se dogodilo i za sve što se događa? I za dobro i za loše? Kako se može reći da ja (a ne logika) napadam rukovodstvo? Koja je od mojih činjenica osporena? Konkretno, argumentima? Zar sam rekao nešto krivo ili netačno na vaš račun, zar nisam samo ukazao na ono što s jedne strane niste napravili (a bili ste dužni da napravite) i s druge na ono što nikako niste smjeli učiniti, a činite i činili jeste? Kako se može reći da ja »napadam Hrvatsku«? Tko je »Hrvatska«? U trajnom smislu, dugoročno: loše trenutačno rukovodstvo ili koji živi značajni njezin pisac (sad slučajno ja)? Valjda ipak pisac, naš je mandat dulji, a djelo trajnije. Prema tome, niti je logično ni moguće da ja »insinuiram« bilo što »na račun Hrvatske«. Hrvatska, dakle, svakako jesam i ja (naglašavamo ovo i), ali je pitanje jeste li i vi? Sudeći po rezultatima bolje bi (za Hrvatsku) bilo da niste.
Post je objavljen 30.04.2007. u 23:09 sati.