Samo je to tema našega spora i razgovora i ništa drugo, i ništa više. Uostalom, iskoristi priliku da se sa mnom javno dopisuješ još ovih nekoliko mjeseci koliko ćete (u najboljem slučaju) biti na sceni. Poslije to nećeš moći ako ti budu sudili ovi, koji na me nasrću. Jedini koji će i tada braniti tvoje ljudsko pravo da govoriš i zastupaš svoju istinu - bit ću ja.
Zar nisam, jedini u Hrvatskoj, omogućavao i ovom jadu od Mandića da me otvoreno pljuje i sramoti u listu u kojemu sam bio glavni i odgovorni urednik a u vrijeme kad mu drugi iz različitih (opravdanih i neopravdanih) razloga nisu objavljivali priloge? Ja bih i tebi objavljivao sve što napišeš jednoga dana kad više nigdje ne budeš mogao doći do riječi. Tad mi se obrati kad već danas nećeš. Primaknimo se kraju, vrijeme je za spat. Imade, Ive, u teških bolesnika i u najtežoj bolesti - kažu - jedna faza kad bolesnik umisli da uopće nije bolestan, da je zdrav. To je, ima biti, neka vrsta (reći ću laički) remisije. Tad se on počne ponašati tako da čovjek ne zna da li da se smije ili da plače. Na to me (smiješno i žalosno) podsjeća ovo vaše sadašnje glavinjanje, ova razdioba optimizma kao opijata na vršcima pincete. Da vam nije lako - vidim, ali da nemate pameti - još je vidljivije. Kome je samo palo na pamet da na sam dan završetka Konferencije SKJ (tako dugo pripremane i očekivane) meso poskupi 100°/o, a sve ostalo svega nešto manje? Gdje vi živite, o čemu govorite?
Jeste li pri sebi? Zar zaista ne primjećujete da je bolest uzela maha i da vam spasa možda neće biti?
Ja sam pogriješio iznad svega u jednom - smetnuo sam s uma da ima i takvih nesretnika među bolesnima, koji u očaju napadaju i liječnika, optužujući najprvo njega za svoju bolest i stradanije, za pogibelj svoju i strašno skončanje.
Sad će se, jakako, opet i ponovno naći neka budala da i ovo protumači na svoj način, već kako to odgovara birokratskom umu i duhu, koji je zajahao na čelo i grbaču ovom narodu, klasi i Partiji. Samo mala digresija - ja, tako, napišem čitko i razgovijetno da moj drug Pero Kvesić u vrijeme Družićeve vladavine u Zagrebu nije mogao doći do posla (dok su nacionalisti osvajali jednu po jednu instituciju), a neki se nesretnici sastanu da protestiraju zbog navodne moje neistine, jer da, biva, Pero sad radi kao što i radi na »filozofskim« poslovima u »Erotici« i kao da sam ja tvrdio da on sada ne radi... Ali, ostavimo takve na miru. Sačuvaj me, bar ti, ako ne može Bog, od onih drugih opasnijih, od raznih pravovjernih poslužnika, koji s Programom naše Partije imaju koliko i s bilo kojim drugim i drukčijim (Programom), jer ni sa čime nemaju ništa. Sačuvaj me, dakle, od sitnozora sitnih duša, ja pišem samo krupno! Mene ne mogu čitati prljave duše, nitkovi i hulje.
Znam da ni među partizanima nisu uvijek najbolje prolazili najbolji. Napokon, uz iznimke, najbolji su već pod zemljom. O tome ti pišem, ali gadovi ne razumiju moj rukopis. On je svijetao i miriše na mošus, cimet i jasmin, a hulje (rekosmo) vonjaju, vonjaju i u vonju se svome raspadaju. Sačuvaj me, molim te još jednom, od gube i kuge, od bjesnila i pjene na ustima, od očnjaka i razjapljenog ždrijela, od katrana i perja, od (da se poslužim jednim lijepim Mihalićevim stihom) »crne grede i masnog konopca«! Neće ti se na Strašnome sudu uzeti za zlo ako si u oluji bio na strani brodolomnika.
Ali i onima što progone valja oprostiti. Ja i s tobom to činim, neka ti je prosto, neka ti je laka sutrašnjica. Na plodna polja na kojima je nekoć klasalo mlado žito revolucije sad slijeću silne sive ptice, a vi razmještate strašila, strašila.
Ali ruža, taj crveni karanfil, blijedi, blijedi i pomalo postaje bijela. Svud oko nas krizanteme, mrtvačko cvijeće, kao u Portugalu gdje su se uselile u puščane cijevi nedugo nakon sloma Salazara, istisnuvši ono crveno (cvijeće) koje je u jednom velikom času punom nadahnuća nakon pola stoljeća izvelo narod na cestu. A Otelo Saraiva de Carvallo, taj nestašni major s ljevice, ode na kratku robiju od svojih petnaestak godina tamnice. Tamo će pisati pjesme i romane, eseje i drame o slobodi i čarima sudbine.
Ovo je zadnji naš razgovor. Još sam ti mnogo toga trebao reći, ali možda je i ovoliko previše ili je, pak, bilo posve nepotrebno. Ne znam, vrijeme će reći svoje.
Inače, mislim da su punski ratovi pri kraju, pri svršetku. Uskoro će Kartaga biti razorena i u Rimu će biti upriličena sjajna svečanost. Ispred počasne lože, možda opet carske, defilirat će milijuni robova, bezemljaša, sitnog gradskog ološa, lumpenproletera skupljenih sa svih strana. Veliki će cirkus (Coloseum) dovečer sve progutati. Dolje, u pijesku, umirat će poraženi, a gore će urlati svjetina... Još se malo strpi, još samo malo, malo.
Goran Babić
26.6.1988.
Post je objavljen 30.04.2007. u 22:53 sati.