Danas ne znam što da pišem. Prošla me volja za svime. Ne znam što da radim. Više ne znam dal neke stvari uopće imaju smisla. Promatram malo svijet oko sebe. Ne sviđa mi se. Možda je to samo meni tako.. takva slika u mom mozgu u mojim očima. Hmm... nemam odgovor na to pitanje. Javio mi se danas frend kojeg nisam čula 100 godina i jako me razveselio. Ajde bar netko misli na mene. Razmišljam o mnogo stvari. O školi, o natjecanjima, o svom ponašanju prema drugima, o ponašanju svijeta prema meni. I sve mi je nekakao u magli. Al valjda će jednom puhnuti taj vjetar istine pa i meni neke stvari postanu jasne. Sve me boli al mislim da je ta sva bol u glavi. Ajoj totalno sam izgubljena. Trebam mira i malo mašte da neke stvari iz riječi pretvorim u djelo. Baš sam danas promatrala svog oca dok je nešto črčkao po papirima. Zadivilo me to kako taj čovjek iz ničega napravi nešto. On iz običnih črčkarija napravi umjetničko djelo. Čovjek ima ideju! Da bar meni tak nešto svakodnevno padne napamet... gdje bi mi bio kraj? Oduvijek am se divila velikim ljudima koji su učinii nešto za dobrobit ljudi, a loše su završili. Imam dva primjera. Evo, Ernesto Cheguevara je poginuo samo zato što je želio pomoći ljudima i zato što je želio poput Krista mijenjati svijet nabolje. I to mu je velika hvala- kaj su ga ubili. Zatim naš Ivica Račan. Čovjek koji je puno učinio za našu državu, al eto ta sudbina nije dozvolila da još poživi i učini neke dobre stvari za hrvatski narod. Joj kako mi se život gadi kada vidim kako je nepravedan (život). Al to je jedna velika igra, poput ruskog ruleta. Možeš dobiti nešto,ali i izgubiti glavu. Zato mi se uvijek činilo,a i činit će mi se da život treba proživjeti dostojno, potruditi se da postigneš čim više, voljeti ljude koji vole i tebe. I tada imaš upotpunjen život. Stoga ne mojte čekati da život dolazi k vama idite vi k njemu i doživite tu čar života.
Post je objavljen 30.04.2007. u 21:18 sati.