Evo napokon malo i mene…. Po početku možete zaključiti da ovo piše Barbara, a ne Kristina.. No, da počnem… U zadnje vrijeme u mom životu više ništa nije isto. Čini se da se neka prijateljstva (koja su puno značila) raspadaju.. No, neka se učvršćuju, bar se nadam.. Ništa nije kako treba biti, a ni tako kako mi to želimo.. Nažalost.. *Svi govore- nedodirljiva je ona, sama je- zvone crkvena zvona… A nitko ne pita koga ja hoću, nitko ne pita kako podnosim samoću… Bez ljubavi ne živim ali dišem...*
Trenutno sam sigurna da sam neke ljude možda i zauvijek izgubila… Neke ljude koji su mi značili užasno puno.. Nestali su.. I osjećam da se više neće vratiti… Da im više nisam važna, da me ne trebaju, da jako lako mogu bez mene.. No, ja to ne mogu mijenjati. Mogu samo čekati, i nadati se da će se sve promijeniti.. A ako se ne promjeni.. Uvijek ostaje uspomena… Uspomena na divno prijateljstvo koje je nekada bilo veliko. Puno ljubavi, smijeha, zabave..
Za kraj jedna pričica.. Inače, ja sam plakala kada sam ju prvi put pročitala, tako da…
Hvala na komentarima!!!!!! Stavile smo i slikice, tako da.. Pusa!!!!
-> > Voze se cura i dečko na motoru.
> > cura: "Nemoj tako brzo, smanji!!!!!"
> > dečko: "Ne bas je ludo..."
> > cura: "Ne, nije...molim te uspori"
> > dečko: "Reci da me voliš!"
> > cura: "Znaš da te volim!"
> > dečko: "Zagrli me"
> > (cura ga zagrli)
> > dečko: "Molim te uzmi moju kacigu sa glave, meni je tijesna
> > i stavi je sebi na glavu!!!"
> >
> > Sljedeće jutro u novinama:
> > Motor imao nesreću, jer su kočnice popustile,
> > dvije osobe su bile na motoru-jedna je preživjela,
> > a druga poginula.
> >
> > ISTINA JE:
> > Da je dečko ustanovio na pola puta da su... kočnice popustile,
> > a to nije htio reći svojoj curi...
> > želio je posljednji put čuti njene rijeci- VOLIM TE!
> > želio je posljednji put osjetiti njen- ZAGRLJAJ!
> > Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na svoju glavu,
> > jer je želio da ona preživi iako je to značilo da će
> > on poginuti!
Post je objavljen 30.04.2007. u 21:14 sati.