Imala sam 12 godina kad sam počela pisati Dnevnik. Moj Dnevnik sam zapisivala u bilježnici A4 formata, na bilježnici su bili iscrtani likovi iz crtiča, radilo se o kanarincu i mačku.
Trudila sam se pisati svakog dana, na vrhu stranice sam bilježila datu, godinu, dan u tjednu, sat i mjesto na kojem su slagane rečenice.
Pisala sam događaje, opisivala prve simpatije, kao i roditeljske svađe, kazne u koje sam bila smještena radi mojih sitnih nedodobština.
Dnevnik je za mene imao značaj vjernog prijatelja, čije sam stranice punila tajnama, prijatelja kojemu sam sve šaputala kroz nalivpero, onog povjerljivog prijatelja koji moje tajne čuva.
Pisala sam u Dnevnik, uz manje prekide sve do neke 22 godine. Kroz to su se vrijeme izmjenjivali rokovnici, koje i danas čuvam.
To je za mene simpatičan podsjetnik na djetinjstvo, pubertet, trajna uspomena, misli, događaja trajno arhivirana.
Iz sadašnje perspektive, uviđam da se znatno nisam promijenila, da sam stavove, one osnovne, koje sam imala sa 12 god. sačuvala i danas. To uključuje razmišljanje o prijateljstvu, o ljubavi, o odnosu sa roditeljima.
Danas imam 31 godinu i roditelje koji me upravo kažnjavaju sa svojim stavom o mom stanju, drugom stanju, u kojem se nalazim posljednja dva mjeseca.
Jasno izražavaju svoje negodovanje u pogledu mog odabira partnera. Na moju trudnoću ledaju kao na ishitreni potez trenutka, u kojem je razum bio potpuno isključen.
Kako vidim, stvari se u mom životu, odnosno, njihov odnos prema meni nije znatno promijenio od moje 12te godine.
Neizricivo obeshrabruje činjenica da smo mi, djeca naših roditelja, jako željni njihove potpore i podrške, a kad ona izostane, mi smo nesretni.
Nadam se daću, s obzirom na uglavnom loša iskustva sa svojim roditeljima biti bolji roditelj svome djetetu.
Čini mi se da je pisanje bloga, na jedan način, vođenje dnevnika, ali s tom razlikom da ovaj dnevnik mogu čitati ljudi kojima se ja otvaram do kosti.
Post je objavljen 30.04.2007. u 13:06 sati.