Sakupljamo se na uobičajenom mjestu. Vozači još nisu došli. S najmlađim članom naše skupine predstavnika kluba na turniru na Bledu došla je na polazište mama. On je učenik trećeg razreda osnovne škole i ovo mu je prvi odlazak s klubom na neko takmičenje van našega grada. Biti će to jaki međunarodni turnir na kakovima on još nije bio niti kao promatrač. Vidi se njegovo uzbuđenje.
Kratko razgovaram s njegovom mamom o ome kako će tamo biti; gdje ćemo biti smješteni za noćenje, i kako ćemo organizirati prehranu. Smirujem pomalo zabrinutu mamu. Kaže da će ona i suprug doći tamo u hotel 'Astoriu', gdje se turnir igra, u subotu, da vide svoga malog igrača. Objašnjavam gdje je hotel, kako bi što brže i sigurnije stigli na odredište.
Cijelo vrijeme naš razgovor prati naš mali junak. Povremeno upadicama ometa naš razgovor. Onako nervozan, kao da ne želi da mama sve zna. I nakon njenog pokušaja da upamti kako se tamo dolazi on glasno i pomalo nervozno kaže mami: 'Mama, ne gnjavi. Buš nas našla. Pa, Slovenija je mala.'
Kompletno društvo, što je pomalo pratilo razgovor, udari u smijeh. Njemu je bilo to nekako čudno, jer on zna kakva je Slovenija.
Promatram i mislim. Tako je to u nas ljudi. Stvaramo predodžbe. Nekako najzornije naše funkcioniranje vidimo preko djece.
Naravno, mama i tata su došli u subotu tamo i lako su nas našli. Znate već zašto.
Naučio je nešto i naš mali junak ove zgode. Naučili smo i mi ponešto. Neki od nas stekli su na turniru nove prijatelje. Bilo nam je lijepo i zanimljivo.
Prijatelji dragi, učimo kroz život kojega vidimo na naše načine, a oni često nisu pravo stanje. Eto djeca nam mogu na to ukazati, a i mi smo još uvijek djeca ma što god mislili o tome ...voli vas vaš Mladen
Post je objavljen 30.04.2007. u 13:21 sati.