On je bio mjerilo i razlog svih mojih radosti. Dodir mu je imao mekoću šarene svile, leptirovog krila, snagu čelika i tvrdoću dijamanta. Njegov je glas nosio ugodu vjetrića na vrućem licu nakon trčanja kroz šumu. Imao je čarobne riječi, one su ga slušale, prele su i mazile se kao male mace, mogao je s njima što je god htio. Bio je jedro na mojem jarbolu, nepoderivo i sigurno, i mogla sam s njime na duboka mora i u najveće nevere. Bio je zlatni šljunak u mojoj tajnoj uvalici, vrela smola na boru u blještavilu zvizdana i zvijezda padalica za ispunjenje svake ŽELJE! On je bio moja nedodirnuta snježna padina i miris tople kave u hladnom danu i svečanost tišine nedjeljnog jutra. Bio je prva kiša rane jeseni, i prvi jaglac u proljeće, i bio je utjeha svakom bolu. Nije me dao ničemu, ni tuga, ni bolest, ni neimaština njemu nisu mogle ništa. Ni meni, kad je bio sa mnom. A onda sam doznala da mu nisam više jedina. I tu se nije dalo učiniti ništa. Moje suze isprale su boje sa leptirovih krila, jedro na mojem jarbolu postalo je vjetrom nošene poderana krpa, vrelina moje tuge isušila je uvalicu, istopila zlatni šljunak u tvrdu kamenu ploču, na kojoj ne raste ništa i nema života. Njegove su riječi postale neprepoznatljive. Mi više nismo govorili istim jezikom. Ono što je meni značilo jeftinoću i vulgarnost, on je nazivao smirivanjem. Ono što je mojem jeziku značilo nepotrebnost, njemu je bilo neodoljivost. Gluposti je nazivao pameću, laž tek dobronamjerno prilagođenom istinom. I odlazio je od mene sve dalje sa svakim korakom kukavičluka i neistine. On, koji se od djetinjstva sjećao svega, svake riječi, boje, mirisa, imena i lica svih ljudi koje je ikad vidio, odjednom se nije sjećao ničega od jučer, od jutros, od sada. Za njim su se zatvarale jedna po jedna, sve brave mojeg srca. Ikako bi se koja zatvorila, raspala bi se, eksplodirala i nestala čuvajući zauvijek prostore iza sebe. On je bio moj jedini i najjači galeb, najsigurnijeg krila. Moj lipi, moj mili, moj voljeni, moj neponovljivi. I uvijek kad ga vidim, na trenutak mi se vrati ta divlja i neobuzdana ljubav. A onda shvatim da nema ničega, da je sve samo hologram - lijepa, varljivo vjerna, ali nepostojeća slika. Ni on ni ja ne postojimo onakvi kakvi smo živjeli naše VALENTINOVO. Vidite li ovih dana malog, debeljuškastog, ricastog i krilatog streličara kako leti i traži cilj, slobodno mu recite da je za njega bolje da me zaobiđe. Znam da on ima normu ljubavnih strelica koje mora ispaliti, ali ja sam već bila krivo pogođena meta. Lijepo molim neka izvoli dalje griješiti na nekome DRUGOME...........
By: me
P.s ovaj tekst nije istinit, barem što se tiče mene......pusa i pozdrav
Post je objavljen 02.05.2007. u 11:36 sati.