Pregled posta

Šahovska notacija

Zapisivanje poteza

Zapisivanje poteza je jedna od bitnih odrednica FIDE pravila šaha. Taj paragraf Pravila je značajan za igrače jer se pravilno upisanim potezima mogu riješiti mnogi sporni slučajevi, mnoge odluke sudaca zasnivaju se na činjenicama koje se nalaze u formularu partije, a da ne govorimo o tome od kolikog je značaja ispravno bilježenje poteza za izradu turnirskog biltena i informiranje javnosti o zbivanjima na turnirima ili pojedinim partijama.
Ogromna većina igrača drži da im zapisivanje poteza i uredno vođenje formulara ne predstavlja nikakav problem. Međutim, uvid u formulare, grješke koje se permanentno ponavljaju, nečitko pisanje zbog čega se ne mogu ili veoma teško izvode razni dokazi…, jasno pokazuje da je relativno mali broj igrača na čije se zapisivanje poteza ne može staviti nikakva primjedba. Iz tih razloga u ovom prilogu pozabaviti ćemo se problemom zapisivanja poteza i cijele partije što će biti od koristi za sve sudionike na šahovskim turnirima.


Kratka povijest notacije

Prava je sreća što se potezi šahovske partije mogu bilježiti. Način na koji se to čini zove se notacija. Zahvaljujući notaciji sačuvane su od zaborava partije odigrane prije više tisuća godina. I ne samo to, zapisivanjem poteza i cijelih partija u prilici smo vidjeti kako se razvijala šahovska teorija i registrirati dostignuća onih koji su doprinijeli da se šahovsko stvaralaštvo razvije do suvremenih razmjera.
Za zapisivanje partija korištene su dvije osnovne metode:

deskriptivna i algebarska.

Deskriptivna metoda je starija. Arapi su, međutim, u 9. i 10. stoljeću uveli algebarsku notaciju, koju nisu prihvatili mnogi igrači. I kad je igra prenesena u Evropu, sve do 18. stoljeća, upotrebljavala se gotovo isključivo deskriptivna notacija.
Pojavom Filipa Stamme iz Alepa ponovo je uvedena algebarska notacija, koja je prihvaćena na germanskom govornom području.
Konačno, današnji oblik algebarske notacije FIDE je usvojila 1976. godine na svom kongresu u Haifi, koja je stupila na snagu 1. siječnja 1981. godine. Tu svoju povijesnu odluku Kongres FIDE u Haifi definirao je ovako:

“Za svoje turnire i mečeve FIDE priznaje samo jedan sustav notacije - algebarski sustav. Formulari ispisani drukčijom notacijom neće se moći upotrijebiti kao dokaz u slučajevima kad se formular igrača normalno upotrebljava u tu svrhu. Sudac koji primijeti da igrač primjenjuje neki drugi sustav notacije, osim algebarskog, dužan je upozoriti igrača na ovu obvezu.”


Algebarska notacija

Po algebarskoj notaciji svaka figura se označava velikim slovom svog naziva. Na primjer: K = kralj, D = dama, T = top, L = lovac, S = skakač. (U slučaju skakača usvojeno je da se za njegovu oznaku, u okviru engleskog jezika, koristi drugo slovo, tj. N = knight).

Za prvo slovo naziva figure svaki igrač može koristiti prvo slovo iz imena figure koje se uobičajeno upotrebljavaju u njegovoj zemlji. Na primjer: F = fou (na francuskom: lovac), L = loper (na holandskom: lovac). Kod tiskanja knjiga i časopisa preporučuje se korištenje simbola figura sto kod čitatelja otklanja svaku nedoumicu o kojoj se figuri u nekom tekstu radi.
Samo neznatan broj igrača zna nazive, odnosno početno slovo figura, koja koriste šahisti u drugim zemljama. To se odnosi i na većinu sudaca. Iz navedenog razloga donosimo:

TABLIČNI PREGLED ŠAHOVSKIH OZNAKA PO ZEMLJAMA



Pješaci se ne označavaju prvim slovom svog naziva, ali se po odsustvu tog prvog slova i prepoznaju. Na primjer: e5, d4, f6, h7…
Osam linija (s lijeva na desno gledano sa pozicije bijelog, i s desna na lijevo gledano sa pozicije crnog) označene su malim slovima: a, b, c, d, e, f, g, h.
Osam redova na šahovskoj tabli (počevši od dna prema gornjem dijelu bijelog i od gornjeg dijela prema dnu crnog) numerirani su brojevima: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 i 8. Prema tome, početni položaj bijelih figura i pješaka je na prvom i drugom redu, dok su crne figure i pješaci na osmom i sedmom redu.
Kao posljedica prethodnih pravila svako od 64 polja obilježeno je jedinstvenom kombinacijom slova i broja. Evo kako to izgleda na dijagramu



Svako micanje figure označava se: (a) početnim slovom imena figure kojom se izvodi potez i (b) dolaznim poljem. Između ova dva znaka (a) i (b) nema crtice. Na primjer: Dd4, Lc4, Sf3, Tdh5… Što se pješaka tiče, označava se jedino dolazno polje. Na primjer: e3, d4, c5, f6…



Kad se vrši uzimanje figure onda se između (a) prvog slova naziva figure i (b) dolaznog polja stavlja znak x. Na primjer: dxe5, gxf3, axb5. U slučaju uzimanja "en passant" polje dolaska se označava kao polje na kome pješak, koji vrši uzimanje, konačno ostaje, a oznaka "e.p." dodaje se zapisu. Na primjer: exd6 e.p..


U slučaju da se dvije iste figure mogu micati na isto polje, onda se figura koja je izvršila micanje označava sa:
1. Ako su obje figure u istom redu: (a) prvim slovom naziva figure, (b) linija sa koje je i (c) dolaznim poljem.
2. Ako su obje figure u istoj liniji: (a) prvim slovom naziva figure, (b) redom sa koga je polazište figure i ( c ) dolaznim polje.
3. Ukoliko su figure na različitim redovima i linijama, prvenstvo se daje metodi (1). Ako se uzima, onda između (b) i (c) moramo ubaciti znak x.

Primjeri:
1. Dva skakača su na poljima g1 i e1 a jedan od njih ide na polje f3: ili Sgf3 ili Sef3 što ovisi o kom slučaju se radi.
2. Dva skakača su na poljima g5 i g1 a jedan od njih ide na polje f3: ili S5f3 ili S1f3 što je uvjetovano slučajem o kojem se radi.
3. Dva skakača su na poljima h2 i d4 a jedan od njih ide na polje f3: ili Shf3 ili Sdf3, opet u ovisnosti o kom slučaju se radi.
Ukoliko se uzimanje obavlja na polju f3, prethodni primjeri se dopunjavaju ubacivanjem jednog x:
(1) ili Sexf3, ili (2) S5xf3 ili S1xf3, ili (3) Shxf3 ili Sdxf3, u zavisnosti od slučaja.
Ukoliko dva pješaka mogu uzeti istu figuru, ili pješaka protivnika, onda se pješak koji vrši uzimanje označava sa (a) slovom linije polaska, (b) znakom x, (c) poljem dolaska. Na primjer: Ukoliko imamo bijele pješake na poljima c4 i e4, a crnog pješaka ili figuru na polju d5, onda je mogući potez bijelog ili cxd5 ili exd5.
U slučaju promocije pješaka, potez pješaka se bilježi, ali odmah slijedi oznaka prvog slova figure u koju je pješak promoviran. Na primjer: d8D, f8S, b1L, g1T.

Najvažnije kratice:
0-0 - rohada sa topom h1 ili h8 (rohada na kraljevoj strani),
0-0-0 - rohada sa topom a1 ili a8 (rohada na daminoj strani),
x - uzimanje
+ - šah
++ ili # - dupli šah ili mat
e.p. - uzimanje “en passant”
= - ponuda remija.


Tijekom igre svaki igrač obvezan je zapisivati svoje poteze kao i poteze suparnika, na ispravan način, potez po potez, što jasnije i čitkije, algebarskom notacijom, na formularu koji je propisan za to takmičenje. Igrač može odgovori na suparnikov potez prije nego što ga zapiše, ako tako želi. On mora zapisati svoj prethodni potez prije nego što odigra sljedeći. Ponudu remija oba igrača moraju zapisati na svom formularu. Ako igrač nije u mogućnosti zapisivati poteze, izvjesna količina vremena, o kojoj odlučuje sudac, bit će oduzeta na početku partije od ukupnog vremena koje mu pripada.
Ako igrač nije u mogućnosti koristiti šahovski sat , pomoćnik odobren od suca, može biti zadužen od strane igrač vršiti ovu radnju. Sat će podesiti sudac na pravedan način.




Post je objavljen 29.04.2007. u 13:19 sati.