Kad nam ponestane volje to je sigurno zato što u nama nema one prave želje. Snaga volje ovisi od snage, dubine i iskrenosti želje.
Naći ćemo dovoljno volje da ustrajemo u onome što stvarno i iskreno želimo. Lako ćemo odustati od onoga do čega nam zapravo nije stalo. Ili ćemo, ubijajuči sebe, okaljavati ono do čega ne držimo. Čak iako smo sebe uspjeli svjesno uvjeriti u suprotno.
Sebe, ipak, ne možemo prevariti, unatoč tome što sebe svakodnevno varamo i lažemo. Unatoč tome što se pretvaramo da vjerujemo u osobna samozavaravanja. Neki poremećaj će nas uvjek upozoriti da nešto nije u redu.
Gubitak volje je jedno od takvih upozorenja. Mnogi su skloni da to upozorenje eliminiraju, kao što se to čini i sa ostalim upozorenjima, i da sebe silom natjeraju nastaviti dalje. To je moguće, ali je jalovo. I ne vodi ničemu. Izuzev mučnom osjećaju uzaludnosti i promašenosti.
Kada izgubimo volju za nečim, najbolje je zastati i zapitati se "da li zaista želimo ono što činimo? Ili je to nešto što radimo po inerciji, zato što tako rade oni koji nas okružuju? Ili zato što nam to nameću televizija, filmovi, magazini, revije, reklame? Ili zato što nam to nameću oni koje doživljavamo kao neosporeni autoritet, kome se ne usuđujemo suprotstaviti, ponekad čak ni da se pomislimo suprotstaviti? Ili je to nešto što nam je nametnuo vlastiti oprez? Je li to nešto što činimo samo zato da bismo se pokazali, da bismo i sebi i drugima dokazali koliko smo nadmoćni nad svima ostalima?"
Dobro je da se zapitamo "poznajemo li svoje istinske želje?"
Da te želje potražimo u sebi. Da razgrnemo pepeo, kojim su često prekrivene, kako bismo stigli do žara.
Želje nas pokreću. Želje nas usmjeravaju. Daju nam snagu, postojanost, izdržljivost.
Želje su život. Bez njih smo tek neukopani mrtvaci. Ili programirani roboti...
-Josip-
Post je objavljen 29.04.2007. u 10:11 sati.