pričala sam s frendom večeras na pivi u tolkiensu... on o svojoj bivšoj, ja o svojem bivšem, a između o svemu i svačemu. nju zovemo zlatica jer se zabunio kad je htio reći njeno ime, a i pristaje joj. barem ovo zla s početka... ok, ne znam curu, ali ponijela se uzasno prema njemu i ozbiljno mi nije jasna... i tako pričam ja s frendom o svemu, o prijateljstvu između ostalog, i sjetim se tog doba kad je bio s mojom tada drugom najboljom prijateljicom i kako me to sve jako povrijedilo. u biti ona me povrijedila jer se spetljala s njim, a znala je da mi se sviđa... a i on me povrijedio, no nije on bio kriv s obzirom na to da prema meni nije imao nikakvu obvezu. anyway, ispričao mi je kako je to sve s njom zapravo bilo bezveze, kako nije bilo osjećaja, kako ju je, da skratim priču, samo htio povalit. no, rekao mi je to i prije, nije to bilo ništa novo, ali i ovaj put sam mu rekla kako je zapravo učinio užasnu stvar. da, zna on to, sada zna... nije bitna cijela ta priča, čak nijedan njezin dio; bitno je to što sam u tom trenutku shvatila da je super što mu mogu reći da je to loše što je učinio... i što bih mu to uvijek i rekla. i što bi naše prijateljstvo samo bilo bolje zbog toga, a ja samo još bolja prijateljica. ili bih možda trebala šutjeti i reći da je okej to? ne. bila bih loša prijateljica tada. i onda smo i o tome pričali, i složili se oko toga oboje. da ćemo si reći istinu u facu ako mislimo da druga osoba čini nešto loše. sretna sam što imam takvog prijatelja. :)
nasmijao me u jednom trenu kad je rekao da mu nije jasno kakva sam ja to, da sam u vezi bila tako skromna i zadovoljna s malo... da zlatica nikad nije bila zadovoljna, da sto god on smislio, nikad to nije bilo dovoljno, uvijek je trebala i trazila vise... zamislila sam se. ja sam se cesto pitala trazim li previse... i mislila sam da je problem u meni, da sam posesivna, da mi treba previse paznje... a zapravo sam stvarno bila sretna s uzasno malo. samo sam trazila malo paznje. to mi je bilo dovoljno. i samo sam ga htjela vidjeti... negdje na klupici, kod njega ili mene, na cesti... samo da smo skupa, makar na kratko... a njegova zlatica nije bila zadovoljna ni s izlascima, ni s ruckovima, ni s njegovom konstantnom paznjom, ni s pozivima ni s porukama... a ja sam bila sretna s porukom na dan... it makes you think... ne, ne mislim vise da sam zahtjevna...
anyway... i tako pričamo mi... i pitam ga ja zašto je onda *on* bio sa mnom toliko koliko je bio (kad mu očito nikad nije bilo stalo do mene):
ja: zašto je onda bio sa mnom? on: zbog sexa. ja: a kad nije bilo sexa? on: zbog iščekivanja da ga bude.
lol.
zar je moguće da se cijela kompliciranost priče zapravo može svesti na nešto posve jednostavno? na sex? na to da je on bio isti kao svi ostali tipovi na koje sam nailazila, samo gori?
a ako mu je nekad malo bilo stalo do mene, kako objasniti njegovo ponašanje sada?
frend i ja smo na kraju zaključili da odgovore na takva pitanja nećemo nikada dobiti. i on je ostao bez closura, bez razumijevanja gdje je sve pošlo krivo, bez objašnjenja. teško je kad si ne možeš objasniti što se dogodilo.
postoji lista pitanja na koja nikad necu dobiti odgovor. (mozda cu jednom, kad diplomiram psihologiju, na primjer, razumijeti makar djelomicno sto se dogodilo i shvatiti kakav je on i tko je, ali na ova pitanja necu nikada dobiti odgovore.) the list: 1) zasto je bio sa mnom uopce, odn. zasto je usao u vezu sa mnom?
2) zasto je bio sa mnom toliko dugo koliko je bio?
3) zasto je prekinuo sa mnom tako preko noci?
ovdje se namece odgovor - zato sto mu nikad nije bilo stalo... no on je tvrdio da je... doduse, ljudi svasta tvrde i ljudi lazu. i na kraju se namece kao odgovor na sva pitanja da mu nikad nije bilo stalo do mene i da sam samo bila rebound girl ili nesto tako. eh, bilo bi lijepo da sam znala da sam samo to. recimo da mi je rekao na pocetku. mozda bih i pristala na to i bila rebound girl. ali onda mu ne bih otvorila srce ("mozes imat moje tijelo, ali dušu ne"), samo bih bila pajdašica za brijanje, tako nesto. kao što mu je to sada ova cura koja mu je brijačica. ok, ona mu je mozebitno već promovirana u FF, ali ok... i digress. dakle, pitanja... dalje: 4) sto je osjecao prema meni?
5) zasto nije htio komunicirati sa mnom i potruditi se oko toga?
6) zasto je na moja pitanja da li je sve u redu odgovarao da je iako nije bilo?
7) zasto se nije htio boriti za nas ako mu je bilo stalo?
8) a) zasto mu je bilo potrebno samo tjedan dana da zabrije s drugom curom nakon sto je prekinuo sa mnom, a rekao je da mu je bilo stalo do mene i da razlog prekida nije taj da mu nije vise stalo?
ok, ovdje se opet namece odgovor da mu nikad ni nije bilo stalo. mozda kad se toliko namece to i jest jedini odgovor. no, nastavimo... 8) b) zasto je pronasao brijačicu sleš možebitnu FF ni mjesec dana nakon što je prekinuo sa mnom a tvrdio je da mu je do mene bilo stalo?
9) u svjetlu ovoga, kako uopce moze i tvrditi da mu je ikad bilo stalo? doduše, kako se kod njega stvari mijenjaju preko noći, možda bi sad rekao da i ne tvrdi da mu je ikad bilo stalo... hm, da... 10) kako me je mogao toliko povrijediti ako ima srce?
11) zasto je ulazio u vezu sa mnom kad je znao tko sam i kakva sam?
12) zasto me je naveo da mu vjerujem toliko da mu se dam cijela, dusom i tijelom, a on se nije bio spreman dati cijeli meni?
13) kako si on u glavi objasnjava sve sto se dogodilo i kako moze zivjeti sam sa sobom?
14) zasto je rekao (kasnije) da je razlog prekida taj sto nije spreman sad za vezu (malo sam se kasno sjetio, al Boze moj, nema veze sto sam upropastio nekog, jel da da nema, ja nisam spreman za vezu i nema veze sto je proslo toliko vremena, ajmo se vratit natrag i pravit da nista nije bilo, ajde da ja pobjegnem, ajmo NE pokusati to skupa rijesiti i proci i prozivjeti) i da si mora srediti zivot, da bi onda zivot poceo sređivati tako što ide okolo po tulumima, pije, zabrijava i provodi zivot na internetu dok ne radi ono prvo (al aj, pospremio je sobu, i mozda cak i provede koju minutu radeci onaj rad koji je mogao napraviti prije par mjeseci...) 15) da li je THE razlog prekida taj sto je (s obzirom da me nikad nije volio) shvatio da zeli brijati okolo i ševiti što god raširi noge, kriteriji kroz prozor?
16) ako mu je nekim čudnim čudom u nekom kutku srca ekšli bilo mrvicu stalo do mene, kako me je mogao tako lako odbaciti i pustiti da nestanem iz njegovog života? (nda... opet se nameće odgovor: nije mu bilo stalo ni mrvicu u nekom kutku srca, duuuh) 17) što se dogodilo od ponedjeljka 2.4. do srijede 4.4., tj. što se dogodilo u dva, tri sata od 9 navečer u srijedu 4.4. do ponoći da se situacija promijenila od "aj dođi kod mene, nema cimera" do "ne želim te vidjeti"?
18) zašto mi je davao nadu i ekšli na trenutak komunicirao sa mnom nakon prekida te tijekom te komunikacije rekao da želi biti iskren i zaista lijepo pričao sa mnom i rekao mi da mu se još uvijek prilično sviđam, a onda i idući dan nastavio tako, i čak i prešao granicu u ponašanju s obzirom da smo prekinuli, da bi onda taj isti dan navečer zabrijao s prvom koja je bila voljna?
19) da li je svjestan da bih mogla sve oprostiti i da bih ga voljela i prihvaćala takvog kakav je, da bih sve istrpila i pretrpila, da bih bila jaka kad je on slab, da bih bila uporište kad mu je uporište potrebno, da bih bila najbolja prijateljica... da je htio i da mu je bilo stalo? (što očito nije, nameće se po tko zna koji put. zapravo je toliko očito da je smiješno da ostavljam 0.00000000001% mogućnosti da griješim...) 20) tko je pravi on, onaj dragi dečko kojem sam dala svoje srce, koji mi se beljio i koji me nasmijavao svojim rukavicama kad me pratio kući, ili ovaj nepoznat mi dečko koji ponekad podsjeća na onog *mog*, ali koji je okrutan, čudan, hladan i izgubljen? ili netko treći?
21) tko je ubio onog dečka i zauzeo njegovo mjesto? :(
22) kako može živjeti sam sa sobom? ups, to pitanje sam već postavila.
na ta pitanja nikad neću dobiti odgovor, ali neka ih ovdje napisanih da me podsjete kad zaboravim na njih. ako će mi onda uopće ikakvo značenje predstavljati ta pitanja kao takva... ili odgovori na njih.
jer doći će dan... na trenutke ga nazirem, ali pretežno mu se samo nadam... dan kada ću se prisjećati ovoga i samo zakolutati očima i odmahnuti rukom.
a možda i ne.
i dan danas ne zakolutam očima kad se sjetim fatalnog ivana... mislim da nikad neću. mislim da ću se uvijek jako dobro sjećati što mi je značio i zašto sam ga voljela... ah, ivan. on je barem ostao isti... uvijek divan i svoj, onaj isti ivan u kojeg sam se zaljubila. naravno da nije isti, ljudi se mijenjaju, rastu (a neki se i smanjuju), ali mislim na njegovo srce. jer... ivana sam voljela zbog njegovog srca. a bome je bio i jaaaakooooo zgodan, lol. ah, divan je bio. al dosta sad, oženjen je čovjek. lol. i želim mu svu sreću svijeta. :)
mislila sam da sam se i u ovom slučaju zaljubila u srce...
ali sada se iskreno pitam u što sam se zaljubila kada tog srca više nigdje nema...? zar u lika iz mašte, u mladića izgrađenog u mojim snovima??!
gdje je nestao onaj dečko, onaj dečko koji nije samo bio *moj dečko*, nego i *moj prijatelj*? :(
možda me to boli najviše od svega... i lost a friend, or better yet... i've never even had a friend. :(
možda to boli najviše od svega...
I didn't see it coming
With my head stuck in the sand
But now I'm losing a friend
And it's keeping me up
It's the ribbons I tied
I would rather just die
Go to hell and crawl back
Than let you go
You're losing a friend
...
And it's killing me
It's the strings that I tie
I would rather just die
Go to hell and crawl back
Then let it all go
...
Oh no, oh no!
So this is the end now
I'm losing you