Nakon zaista dugo nepisanja, eto ti ga mene opet.
Što mi bi, pitaste se vi! (?) Čitaj!
Uletila banićka, pardon, žena zmaj, pardon, zmija, pardon, vještica, pardon prof B,
u ponedjeljak u razred tražeći moju malu glavicu po razredu usput čitajući obavjest o tome da je neki Dean osvojio prvo (1.) mjesto u nečemu,negdje. No onda je skužila da se zovem Damjan I čestitala mi, naravno na kraju kad je izlazila iz razreda, glavom za 180 stupnjeva okrenuta od mene. I tako obavijest koju ja ni nakon 126 tisuća 524 puta nisam skužio, kao ništa kaj ova objašnjava, no eto vam mene u Dubrovniku. Samoga. Gđa je uspijela sredit da idem ja sam tamo, bez pratnje, valjda u nadi da ću rikut, ili barem da ćeme prinjet kao žrtvu,netko, negdje, no to je opet bila mala digresija. No dobro.
Dignuo se tako ja u petak ujutro, spremio stvario I krenuo na put. Ma da, put,putčinu od 11 I pol sati, frajer je stao u svakom zaseocu, baba digne suknju ovaj stane. U busu je bilo iznimno zabavno. Do karlofca sam s sjedio sa nekom neurotičnom šizofreničarkom (nije Bilička akka profa iz likovnog) koja je zgibala I prije neg je bus otvoril vrata, a nadalje sam. Društvo je bilo fenomenalno, mislio sam da ću se ubit od dosade. A sve sami neki ribari, galebovi, a najmlađi su imali oko 20-ak godina. Vrhunac su definitivno bile Ploče koje su u meni pobudile uspomene na profu iz zemljopisa koju ovim putem puno pozdravljam, na sljedečoj sam se stanici ponesen ljubavlju I sjetom na moju Maju dobro isro. Kakav donat Mg. I tako dođoh ja u Dubrovnik.
Ako je nešto, grad je zaista lijep, što god da ste vidjeli, gdje god bili I što god mislili definitivno će na svakoga, pa tako I na vas ostaviti pozitivan dojam.
Ja sam naime sam u ovom institutu. Da nije hotel iako je tako koncipiran, lijepo je uređen. Imam net sa protokom od1,2 Gb/sec, kaj mi niš ne znači jer nit imam usb, nit cd-e, nit zvučnike. Tja. Pod sam mislim da nisam s nikim poznatim, ali nema veze društvo mi prave doktori, profesori, ravnatelji škola, još da je netko mojih godina. Sutra idem u razgled grada. Ajmo reć da se veselim, jer mi je današnji dan protekao u vlastitim mislim, I razgovorima sa ljudima. Prek telefona. Bilješka: reći Danijeli da me opozna sa svojom rodbinom I prijateljima, ak zaboravim, podsjetite me.
No ta leženost I opuštenost čovjek udobro dođe. Još kad je okruženje ovako iznimno, I dan brzo prođe
Post je objavljen 28.04.2007. u 22:42 sati.