Imam na prozoru maću kao razliveno kinder jaje, golub se neki valjda olakša. Ako je sreća kad te golub posere, moj prozor će imat sreće. Samo, a šta prozor to čini sretnim?
U zadnje vrime mi osnove plutaju, umisto jedne duge čvrste i vretenaste, kamenog sedla uglavljenog u zemlju, suhu i tvrdu, onako polupustinjsku, okolo mi pluta čopor malih, kao oni privjesci za ključeve šta ih drže ljudi uz more, da ključi ne potonu kad upadnu, idu po valićima i prevrću se stalno, i ne dodiruju se, a nekako je magličasto, ka da su sante leda i da je ovo neko sjeverno more. E, zato u zadnje vrime mi se čini ka da regresiram, vraćam se u neodlučna doba, di mi se svaka misao presreće prije nego šta postanem svjestan nje, ili zapinje na useljeničkome uredu za riječi, di treba dobro promislit je li ih pustit, a kako se zakoni bućkaju, svaki sam za sebe i jebe ih se za ono šta bi ja, onda sam nekako zbunjen stalno.
Nisam siguran, oću reć, šta zapravo uopće. Nešto je nejasno, sakriveno i neprovidno, a nemam pojma šta, pa ono.
I moje refleksije koje vidim u drugima često ispadnu netočne, i raspadne mi se povratna petlja, i popucaju žice koje su se držale za nju, šta uvezuju sve raspršene oblačiće i nebule u nekakvu vrstu algoritma utjelovljenoga, i sad lelujaju okolo i pokušavaju se opet povezat, da opet stanem uspravno i da znam di idem.
Neki dan se hrčak, a ponašao se kao onaj inteligentni usisavač šta ga pustiš da ide okolo i sam čisti, pa ide uza zid da ustanovi oblik sobe, e tako i ova mala beštija, učinia je krug oko sobe, od kuta do kuta do kuta, skočia gore, i otrča u mrak između zida i ugrađenog ormara. I šuška je unutra i greba, i nije nas tia poslušat i izać. Ja sam mora ić radit, pa nisam leža sa uhom naslonjenim na pod ormara da ga čujem, šta je unazad gledano smiješan prizor. A izaša je onda popodne.
Asti, opet mi se spava, a baš sam mislia kako sam se fino danas naspava. Bit će je šta sam se sad tušira.
Post je objavljen 28.04.2007. u 17:06 sati.