Marketing
slušam, slušam i što čujem....
no.83
Svi su ga obožavali. I mama i tata. I svi susjedi. I prijatelji.Sve mu je išlo od ruke. I škola. I nogomet. I cure. Mali su ga gledali sa divljenjem, stariji su mu se obraćali kao sebi ravnom. U školi su ga roditelji voljeli, mene su uvijek uspoređivali sa njim. U društvu je uvijek bio glavni, a curama uvijek omiljena tema razgovora. Svi moji uspjesi nisu se mogli mjeriti sa njegovim. Koliko god sam ja nešto napravio dobro, on bi to napravio bolje.
Njime se najviše ponosio naš otac. Uvijek je pričao o njemu: 'Karlo ovo, Karlo ono.' Vodio ga je sa sobom na boće i u ribe, ja sam uvijek bio premali za te stvari.
Trenirao je nogomet, bio kapetan momčadi. Kada je zabio svoj prvi gol tata mu je kupio nove tenisice. Onda sam i ja počeo trenirati. Zabio sam jedan, dva, tri, deset golova a još uvijek treniram u istim tenisicama. Kada je maturirao tata je u kući napravio veliku feštu za cijeli njegov razred, ispekao janjetinu i donio vino iz didovog podruma. Kad sam ja maturirao dao mi je 100 kuna i rekao da odem u grad sa društvom, te kad se vraćam, ulazim na stražnja vrata dvorišta da Asi ( naš pas ) ne laje.
I imao je curu. Anu. Anu u koju sam i ja bio zaljubljen ali me ona nikada nije doživljavala. S osamnaest je dobio skuter. Meni su sa osamnaest rekli da nađem neki poslić preko ljeta jer mi ne namjeravju davati novac za izlaske.
Mrzio sam ga. Mrzio sam svoga brata koji je imao sve a ja nisam imao ništa. On je bio sve što sam i ja htio biti i što bi vjerojatno bio da njie bilo njega. Karlo je bio Karlo a ja sam bio njegov brat. (...)
Bilo je mračno kad sam se vraćao kući tog dana. Nebo je nalikovalo na indigo i osjećala se neka napetost u zraku. Sreo sam Karla na starom putu za mul kako namišta konope.
- ' Ideš u ribe? ' - pitao sam ga.
- ' Da, da u ribe.' - odgovorio je hladno. Produžio sam dalje ne osvrčući se. Nešto mi je govorilo da stanem, da se vratim. Nisam stao. Nisam se vratio.
Slijedeće jutro pronašli su Karla kako visi na onim istim konopima koje je sinoć namještao. Glas u meni je vrištao. To nije bilo moguće. Zašto se nisam vratio? Zašto nisam stao?
Sve što sam volio i mrzio istovremeno je nestalo na najgori mogući način.
Na sprovodu je bilo 200 ljudi. Svi su plakali. Ja nisam mogao. Gadio sam se sam sebi.
Ubrzo sam dobio njegovu sobu, najdraže naočale i skuter ali sam i danas ostao ono što sam bio. Kad sretnem ljude na ulici imam osjećaj da me gledaju kao da žele vidjeti Karla. Kao da žele da sam ja visio na onom konopu. Karlo je bio Karlo a ja sam i dalje samo njegov brat.
Njime se najviše ponosio naš otac. Uvijek je pričao o njemu: 'Karlo ovo, Karlo ono.' Vodio ga je sa sobom na boće i u ribe, ja sam uvijek bio premali za te stvari.
Trenirao je nogomet, bio kapetan momčadi. Kada je zabio svoj prvi gol tata mu je kupio nove tenisice. Onda sam i ja počeo trenirati. Zabio sam jedan, dva, tri, deset golova a još uvijek treniram u istim tenisicama. Kada je maturirao tata je u kući napravio veliku feštu za cijeli njegov razred, ispekao janjetinu i donio vino iz didovog podruma. Kad sam ja maturirao dao mi je 100 kuna i rekao da odem u grad sa društvom, te kad se vraćam, ulazim na stražnja vrata dvorišta da Asi ( naš pas ) ne laje.
I imao je curu. Anu. Anu u koju sam i ja bio zaljubljen ali me ona nikada nije doživljavala. S osamnaest je dobio skuter. Meni su sa osamnaest rekli da nađem neki poslić preko ljeta jer mi ne namjeravju davati novac za izlaske.
Mrzio sam ga. Mrzio sam svoga brata koji je imao sve a ja nisam imao ništa. On je bio sve što sam i ja htio biti i što bi vjerojatno bio da njie bilo njega. Karlo je bio Karlo a ja sam bio njegov brat. (...)
Bilo je mračno kad sam se vraćao kući tog dana. Nebo je nalikovalo na indigo i osjećala se neka napetost u zraku. Sreo sam Karla na starom putu za mul kako namišta konope.
- ' Ideš u ribe? ' - pitao sam ga.
- ' Da, da u ribe.' - odgovorio je hladno. Produžio sam dalje ne osvrčući se. Nešto mi je govorilo da stanem, da se vratim. Nisam stao. Nisam se vratio.
Slijedeće jutro pronašli su Karla kako visi na onim istim konopima koje je sinoć namještao. Glas u meni je vrištao. To nije bilo moguće. Zašto se nisam vratio? Zašto nisam stao?
Sve što sam volio i mrzio istovremeno je nestalo na najgori mogući način.
Na sprovodu je bilo 200 ljudi. Svi su plakali. Ja nisam mogao. Gadio sam se sam sebi.
Ubrzo sam dobio njegovu sobu, najdraže naočale i skuter ali sam i danas ostao ono što sam bio. Kad sretnem ljude na ulici imam osjećaj da me gledaju kao da žele vidjeti Karla. Kao da žele da sam ja visio na onom konopu. Karlo je bio Karlo a ja sam i dalje samo njegov brat.
Jučer smo imali probu, došlo je šest ljudi. Nije imalo smisla išta probavati. Kao da sam znala ponijela sam od kuće 'zadatak' koji je ispao super. Pustila sam glazbu iz 'Edwarda scissorhands'a i zadatak je bio napisati priču potaknut glazbom. Od njih šestoro, petoro je napisalo tragediju a jedan veselu pričicu. Glazba koju ja nikada nisam doživjela tragično, možda melankolično i sjetno ali nikada tragično u kolegama je izazvala fatalne završetke priča.
Ovo gore je bila priča koju je napisla Doris.
I sad se pitam je li Edward Scissorhands baš toliko depresivan?
Post je objavljen 30.04.2007. u 14:06 sati.