Pregled posta

I ja u izbjeglištvu...

I ja sam, kao i Nilo prije koji dan/tjedan, spakovala psa, najnužnije stvari i nekoliko knjiga i otputovala u jedno malo, divno mjesto. U svoju oazu - u kojoj vrijeme stoji onoliko intenzivno koliko se ono mijenja u tzv. metropoli....

Prije polaska bila sam na koncertu, apsolutno divnome koncertu Zorana Predina, od kojeg mi je ostalo, osim nekoliko sati dobre, ali stvarno dobre svirke, misao da - kako god bilo, sve uvijek završi na dobrome.

Ovo nekad grozno, a nekad divno (i grozno i divno do suza) turbulentno razdoblje u posljednje vrijeme nije ništa drugo do ŽIVOT. (I uvijek je zapravo turbulentno, i divno i grozno, samo što je ranije netko drugi odgovoran... na njega bez puno razmišljanja možemo prebaciti dio krivnje ako stvari ne odu smjerom koji nas čini sretnim.) Ono što mi se sada, za razliku od prethodnih godina, događa je onaj prokleti feeling da se tuđi životi koturaju možda ne brže od moga, ali zasigurno putem na koji ja nikako da zagazim. Znate onaj feeling kada vam se čini da ćete učiniti ama baš sve što je moguće samo kako biste svoj vlastiti život ODGODILI, zauzdali ga omčom koju čvrsto držite u rukama i uz pomoć koje ćete biti sigurni da ga uvijek, ili barem većinom, imate pod kontrolom.