Krenuli smo dalje. Slijedio je lagani uspon na visoravan. Sivilo se i dalje prostiralo svuda oko nas. Odjedanput se kamen u daljini počeo formirati i pretvorio u majušnog zmaja. Izvukli smo oružje, Beathor je krenuo u pohod u obličju orla. Iz prikrajka je istupio klerik, držali smo ga na nišanu. Kao što rekoh, sve svoje prijatelje upoznala sam s oružjem uperenim u njih. Ovo je bilo upoznavanje s Fengarom. Mislim da je ovo poznanstvo najviše godilo Aryi, koja je ubrzo započela razgovor s njim. Naspram Beathora koji joj je često spočitavao pad bogova u koje je svim srcem vjerovala, Fengar je dijelio njezin žar. No i to je kratko trajalo, ubrzo je ispred nas sletio prekrasan grifin,, imenom Gvimir i tražio da se paladinka hitnim poslom vrati u Solamniju. Nismo je nakon toga više vidjeli, ali se nadamo da je uspjela u svom naumu. A što se Fengara tiče, njega su nadređeni mu poslali da traži predmet na sjeveru znan kao Aldurek. Padala je noć i klerik je iz stijene oblikovao izbicu veliku tek toliko da svi stanemo u nju. Ostala sam na straži, zrak oko nas mirisao je na nemir. Čula sam disanje. Okrenula sam se taman dovoljno brzo da vidim dva jahača kako nam se približavaju s obje strane. Okrenula sam se probuditi stale, ali strah ih je već probudio. Osjećala sam kako mi poput pijavica ova zla neprirodna stvorenja prodiru u glavu. Počeli smo se grčevito boriti. Beathor i Fengar su ostali u zaklonu, potpuno tihi, ali pokreti su im opisivali unutarnju borbu, u doslovnom smislu riječi. Potrajalo je oko pola sata, borili smo se što smo bolje mogli. Borili smo se dok jahači nisu pali, a kako su umrli tako su im se tijela pretvorila u prah. Svi smo bili čitavi, jedino je mag nepomično ležao. Prišavši mu, shvatila sam da nije niti živ niti mrtav, da luta bespućima vlastitog uma. U očaju, izvadila sam Reroxov poklon, onaj isti prekrasan rog i svom snagom puhnula u njega. Nije se čuo zvuk. Pred našim se očima lagano, poput sastavljanja čestica fine prašine formiralo stvorenje nalik na prekrasnog modrog anđela.
-Dijete, zvala si me. Ja sam Azur, a ti si me upravo prizvala.
Bilo je tako neobično razgovarati s nekim za koga sam čak i ja, sa svojih preko dvjesto dugih godina, bila tek nedonošče. Pomalo zbunjujući osjećaj.
-Da, treba mi tvoja pomoć. Možeš li pomoći mom prijatelju?
Pogledao me onako kako majka gleda dijete koje ju nije u stanju pratiti kroz razgovor.
-Naravno. Što nudiš?
Uhvatilo me beznađe. Što bih ja mogla ponuditi astralnoj devi? Gledali smo se.
-Možda ovaj rog?
Učinilo mi se da mu se kraj usnice trznuo.
-Neka bude tako. Ja ću tebi vratiti tvog prijatelja, a ti meni slobodu.
Zadovoljno se nasmiješio i prišao Beathoru. Položio je ruku na njega, mag je duboko udahnuo zrak oko sebe i otvorio oči. Zatim se okrenuo prema meni i pružio ruku. Dala sam mu rog i on je nestao na jednak način kao što se i pojavio.
Post je objavljen 27.04.2007. u 09:33 sati.