U vremenu dalekih sjećanja kao da se ništa nije promijenilo. Tek je kora nekih stabala postala hrapavija i krošnja im se probrala pa više neba propušta očima. Ta naoko ista slika unosi spokoj i lakoću u moje pogužvane misli.
Osvrnem se okolo, ali nema nekih dragih lica da mi svojom mudrom šutnjom pomognu riješiti ovozemaljske zavrzlame. Ah, da! Moj je red u naraštaju Mudrosti. Dostojanstveno, molim!
Post je objavljen 27.04.2007. u 09:17 sati.