Ima dana kad se čovjek osvrne preko ramena i upita koliko je zadovoljan proživljenim. Koliko je zadovoljan sobom.
Kajem li se zbog čega? Ne. Ima li događaja u prošlosti kojih se sjećam s neugodom? Ne. Za sve je postojao dobar razlog, zvao se on duša, mozak, crvić ili neiskustvo - sasvim svejedno.
Da li sam svoj život živio pametno? Ne. Da li sam ga živio sebi dosljedno? Da.
Da li je bio dosadan, taj moj život? Ne. Nikako. Tek je pokušao to biti ali učinio sam ga zanimljivim.
Tko će mi nositi cvijeće na grob jednoga dana? Ne mora nitko. Nije važno. Ovo sada je važno.
Jednom živiš, iskoristi to. Kako god ti dođe. Ne mora to biti "Big Bang", neka bude ono čime si zadovoljan.
Dotakao sam mnoge živote. Povodio se za osjećajem trenutka. Odlazio kad sam imao razlog.
Nisam se povijao na vjetru. Zato sam ovog časa miran. I gledam oko sebe lica. Lica bez lica, lica s očima, lica s izrazom... Sve vrste. Neka se usijecaju u moje dane, neka samo prolaze kraj mene kao duhovi, nevažne sjene.
Tražim Bad Company po netu. "Company Of Strangers". Ne nađoh ju. Nema veze. Vrti se u glavi. Na TV-u, tamo negdje iza leđa zasvira "Drive" od Cars. Dobro.
Navijam da mi objave treću priču u životu. Želim ih jednog dana imati dovoljno za vlastitu zbirku. I volio bih da ta zbirka nađe svoj put do barem 10 polica širom kugle zemaljske. Na 10 polica dragih ljudi. Kao kad pepeo raspeš po vjetru.
Dana 26. travnja 1986 godine dogodila se tragedija u Černobilu. Kakve to veze ima s ovim postom? Nikakve. Just for the record.
Post je objavljen 26.04.2007. u 23:36 sati.