Još jednom je proživio u sebi ono što je sada trebao nepovratno izbrisati. Rukavom je obrisao vlažne usne i polako prinosio malenu prozirnu bočicu ustima. Suze su mu opet zamaglile vid dok je usnama doticao hladno grlo bočice – jedan pokret, jedan gotovo neprimjetni pokret rukom biti će dovoljan da izbriše sve godine njegovog života i s njima će u nepovrat otići njegova najmilija uspomena. Taj jedan pomak ruke, izveden nebroje no puta, zadavao mu je muke; u njemu se vodila grčevita borba.
«Vrijeme i prošlost su ujedno i stvarna i fiktivna dimenzija, stvorena našim strahom od zaborava. I zato će svi ovi trenutci zauvijek postojati.» Te riječi su odzvanjale u svakom dijeliću njegovog bića, stvarajući harmoniju sa oštrim zvukom razbijanja stakla o pločnik. Suze su mu se polako skrivale u borama od osmijeha, istim tokom kojim se svijetloplava tekućina gubila u borama gradskog pločnika.
Odlučio je živjeti sa svime, osjećajući se kao da će biti proždrijet u naveli uspomena, ponovljenih emocija i… sreće.
Post je objavljen 26.04.2007. u 21:35 sati.