Kako mi živimo u jednoj bolesnoj zemlji! Ja je volim. Ne znam zašto, istina, ali volim je. I sve ove naše zemlje volim i želim da im, da nam bude dobro. Želim da budemo normalne i poštene. Ali nismo. Pošto živim gdje živim bavim se samo njome. "Praznoglava u Channelovom kostimu". S tim da zemlja u kojoj sam rođena to jest, za razliku od nje kojoj je to bilo namjenjeno.
Živimo u jednoj skroz bolesnoj i izopačenoj zemlji u kojoj ljude tuku, u kojoj se otkrivaju već davno otrkivene istine za koje nikoga nije briga, u kojoj mladi budući vođa ljevice govori lijepo ali nitko ne govori o tome da je ova zemlja nastala na zločinu, natal iz zločina. I sve što se dogodilo nisu bili ekscesi, to je bio plan. I zato sve što se događa nije eksces nego je plan, nego je ideologija, nego je tako duboko ukorijenjeno negdje tamo gdje je namijenjeno da ljudima bude razum.
I da, manjine i, da ljudksa prava... Dok se ne suočimo s grozotoma na kojima je nastala ova država neće moći biti nikavog napretka, nikakve normalnosti.
Nikakve normalnosti... To je stanje u kojem jesmo.
Užas!
Samo što je...teško podnijeti...
Ah...
I onda slušam o tome kako Zinedine treba biti sinonim. I mislim. Što je kod nas sinonim? Mi smo naše sinonime potjerali ća. Istukli. Ubili. Silovali. Ili slično.
Pa ako to nešto u što vjerujem da bi trebalo biti bolje od nas postane isto kao mi u koga se onda ugledati tko će nas nadzirati kad se samo ne znamo?
Moje iluzije.
Sreća da smo makar bijeli...
Post je objavljen 26.04.2007. u 16:12 sati.