U Foci su vec u aprilu 1992.godine,na nas Bosnjake,zajedno krenuli Miloseviceva JNA iz Srbije i Crne Gore
i domaci cetnici,zlikovci,sinovi i unuci cetnika koji su pobili vise hiljada focanskih Bosnjaka,tokom Drugog svjetskog rata,1942.-1943.godine.
Stanje u Foci je bilo veoma napeto i ljudi su se bojali.Dosta Bosnjaka iz naseg naselja se skrivalo u jednoj kafani.Imali smo i nesto oruzja za odbranu,ali je to sve bilo nista naspram onoga sto su imali Srbocetnici,koje je naoruzao Slobodan Milosevic.
Jedne veceri je u Foci nestalo struje.Bila sam sama sa svekrom.Pripremila sam svijece,da bi se mogli skloniti i sakriti u lozionici za parno grijanje.Tu smo donijeli spuzve,kako bi mogli na njima sjediti i lezati.Sa nama je bilo smjesteno jos nekoliko ljudi,Bosnjaka.Sa okolnih brda cetnici su bjesnili,pucali na nas,gadjali nas artiljerijom,palili kuce zapaljivom municijom.
Sutra ujutro,kada sam izasla napolje,vidjela sam puno naroda kako ide niz sokak.Govorili su da bjeze za Gorazde.Svekar mi je govorio kako ne trebamo nikuda bjezati,jer smo tu"svoji na svome".Drugu vecer je zapucalo jos vise.Mi smo se opet sakrili u lozionici.Trece veceri su poginuli Mujina zena i sin,te jos nekoliko ljudi.UBILI SI IH"BELI ORLOVI".Licno sam ih vidjela mrtve,kada su ih odvezli.Doveli su zatvorenike iz KPD-a Foca da im iskopaju kabure i sahranili su ih u Hukarama.
"DOK SMO SE MI NOCU KRILI,PALJENE SU NASE KUCE"
Jedno jutro smo otisli prema Drini i na obali smo sreli jednog Srbina.On nam je rekao da idemo odatle,jer tu nismo sigurni.Otisli smo pod stijene u jednu srpsku stalu od kamena.Ubrzo je dosla jedna Srpkinja cija je bila stala i rekla nam:"Boga mi ste se u mojoj stali lijepo smjestile Turkinje.Sad cu ja zovnuti mog muza pa cete vi vidjeti!"Tako nas je ona odatle istjerala i mi smo posli dalje.Otisli smo u stan prijatelja Muhameda,da se tu sklonimo.Bilo nas je puno u stanu.Tu smo ostali nekih 15 dana.
Poslije toga smo,na svekrov prijedlog,otisli u napustenu Muneverinu kucu koja se nalazila pored skole.
Munevera je ranije sa porodicom pobjegla u Gorazde.Pospremili smo nekako kucu i smjestili se.Uvecer je ponovo zapucalo i stakla na prozorima su se polomila.Sa djecom i jetrvom sam se sakrila u ostavu,koja nam se cinila kao najbolja zastita.Komsija Srbin je tada poceo dozivati Adila i govoriti mu kako mu tu nije sigurno.I bio je u pravu.Cetnici su te veceri smrtno pogodili Adila.Pronasli su nas u toj kuci,jer su nas otkrili komsije Srbi.
Dosli su i odveli nas u neki stan.Tu smo prenocili.Ujutro su dosli po moju rodicu,govoreci da je vode kako bi joj nasli stan.Znala sam o cemu se radi,da je vode na silovanje,ali sam zbog ostalih sutjela.Tu je bio i vlasnik stana,jedan Bosnjak,stariji covjek.Njega su cetnici tjerali da lize patos,da im ljubi cizme i njihove straznjice.Trazili su od njega da im donese nesto za jelo,iako su znali da je sve bilo prazno.
Nastavili su ga i dalje maltretirati...Kada je iznenada jedno dijete uslo u stan,oni su prestali,uzeli to dijete i odveli ga u KPD Foca.Ne znam sta je kasnije bilo sa tim djetetom...
Ujutro je tu dosla moja starija jetrva i zamolila me da je okupam.Rekla mi je:"OKUPAJ ME,JER NJIHOVU PRLJAVSTINU NIKAD U ZIVOTU NECU MOCI SKINUTI."Pricala je da su je Srbi odveli u hotel i tamo je silovali.Nije mi znala reci ko je to uradio.Rekla mi je,ako jos jednom dodju po nju,bolje je da je ubiju nego da sa njom ponovo ucine ono sto su vec ucinili.Sutradan su nas istjerali iz tog stana i mi smo pobjegli u jedno,gotovo prazno,bosnjacko selo.Tu smo mogli ostati samo tri dana i onda su nas i odatle istjerali.Bilo je to polovinom maja 1992.godine.
"BRACO,NE DAJTE ME..."
Ponovo smo u Foci nasli neki smjestaj.Medjutim,i tu su nas pronasli i dosli po moju rodjaku.Medju njima je bio i"ZAGA".Ona je bila jako slaba i jedva je hodala.Boljele su je noge.Rekla sam da povedu mene umjesto nje,jer je ona bila u veoma teskom stanju.Tada mi je Zaga izustio poganu psovku:"Majku ti j....,
idi gore cuvaj djecu!Sutra navecer si i ti gotova!"Poveli su je i ona je povikala:"BRACO,NE DAJTE ME!"U
tom trenutku"Zaga"je uperio pusku u nju i ubio je.Svi smo se bili skamenili od straha i tog uzasnog prizora,ne vjerujuci ocima da covjek moze ubiti bolesnu zenu...
Neki od mojih komsija su mi govorili da odem u focansku stanicu MUP-a i da mi oni daju neki natpis sa srpskim imenom,koga bi drzala na kucnim vratima,kako me niko vise ne bi dirao.Spremila sam se i otisla pred hotel.Tu sam zatekla"TUTU"kako sjedi i cisti oruzje.Prisao mi je i pitao me sta mi treba.Rekao je da ce mi on pomoci i da ce mi i stan naci.Odveo me je u neboder,u stan na trecem spratu.
Ostavio me je tu u stanu i rekao da ni slucajno ne pokusavam nigdje pobjeci,jer je oko zgrade sve minirano.Nisam znala ciji je to stan,mada mi je on rekao da je to sve njegovo.Naredio mi je da pospremim stan dok on ne dodje.Poslije izvjesnog vremena"Tuta"se vratio i sa sobom je doveo RAJKA.
Zapamtila sam da je taj Rajko imao KRUPNE oci.Govorio mi je:"JA UBIJAM TURKE,JA KOLJEM..."Naredio mi je odmah da se skinem.Iz ormara je poceo vaditi neku zensku garderobu i tjerao me da se skinem potpuno gola,da je probam i obucem.Posto sam bila zatocena i nezasticena,morala sam da ih slusam i nisam smjela da se odupirem,jer sam vidjela kako su mi cetnici hladnokrvno ubili bolesnu rodjaku...
Post je objavljen 26.04.2007. u 11:09 sati.