PRICA O SKOLJCI I BISERIMA
Na skolskomu je igralistu upravo zavrsila igra granicara. Strana, koja je pobijedila, predlagala je odmor od igre. Strana koja je izgubila, navijala je da se igra jos jednom odigra. "Svakako.", rekla je Troo ica, koja je pripadala pobjednickoj skupini. Ali, pod jednim uvjetom: da zaboravimo tko je pobjednik, a tko gubitnik. I da se rasporedimo na nov nacin. Hoemo li vuci slamku? Ili papirice iz kape? Ne, rece Troo ica. Nego cu vam ja ispricati pricu, a vi cete glasovati... i tako izabrati stranu. Samo morate kazati ono, sto uistinu mislite, a ne ono sto mislite, da treba misliti. "Vrijedi!" povikase svi, i napravice tijesan obruc oko Troo ice. I prica krene: Bila jedna skoljka, zivjela je na dnu Indijskoga oceana. Bila je to pametna skoljka, jer je znala, da nikada nece ugledati sunca, ako prvo ne rodi biser. Kadgod joj je medju ljusture ulijetalo neko sitno stvorenjce mora, ona bi ga pitala: Bi li htio biti moj biser? No nitko nije htio, bas kao da im je ponudila nesto nezgodno. Onda joj podvodna struja donese u krilo sicusno zrnce pijeska. Bi li htio biti moj biser? plaho mu ponudi skoljka. Zrnce odgovori: Bih, naravno da bih. I skoljka ga poce njezno uvijati u sedef. Svaki dan premazivala bi ga novim sjajnim slojem, i biser je krupnjao i blistao. Kako ti je? sapatom ga je pitala kroz ovojnicu. Dobro mi je, odgovaralo je zrnce. Jesam li vec velik? Kad ce me netko naci? Skoljka nije znala sto da mu kaze. I dalje je obasipala biser sedefom. Biser je bivao sve gizdaviji, i sve nestrpljiviji. Skoljka mu je postala gotovo tijesna. Hocu da me nadju! zanovijetao je. Ne zelim ostati ovdje, gdje nitko i ne zna za mene. U odvrat ga je majka skoljka grlila novim slojem sedefa. Na tomu mjestu more nije bilo jako duboko. Jednoga dana spustise se ronioci u potrazi za biserjem. Jednomu od njih se posreci, te ugleda divan biser, scepa ga, i strpa u vrecicu. Hej, ne zaboravi mene! zakrici skoljka, koja se ponadala, da je dosao cas susreta sa suncem. Komu si ti zanimljiva? dovikne joj na rastanku biser iz ronioceve vrecice. I ronilac je vec putovao uvis, prema povrsini, cvrsto stezuci vrecicu s plijenom. Mala se skoljka snuzdi. No odmah se zatim razvedrila, pomislivsi: Vazno je, da moj biser izroni pod sunce. Jest da je on dosao k meni kao neugledno zrnce pijeska, i da mu je moj sedef dao ljepotu, za kojom ljudi zude. Sedefom sam ga tetosila, sedefom sam ga voljela. To, sto ljudi zovu biser, nije nista drugo nego ljubav skoljkina srca. Kad bih ja izronila medju ljude, oni mi se ne bi tako radovali mozda bi se i narugali mojim grubim ljusturama. Zato im saljem biser, da vide kako je moja ljubav sjajna. Medju ljusturama joj se tada nadje neka morska sitna riblja krljust, nozica od raka, sto li. Bi li htjela biti moj biser? upitala je skoljka.Eh sad biste li vise voljeli biti biser, ili skoljka? upita Troo ica, dopricavsi pricu. Sjetite se sto ste obecali: da cete reci, sto uistinu mislite. Svakako je bolje biti biser. rece Nemirko, najnemirniji djecak u razredu. I posto je to bolje, ja sam se odlucio za biser, iako vise cijenim skoljku. Nema dvojbe o tomu, da je bolje biti biser. prisnazi Pametko, koji je imao najvise petica. Ali Dusica, najsitnije celjade u razredu, svojim ce glasom tratincice: Ja sam za skoljku. Bisera ne bi ni bilo bez skoljke. Dodje red i na Troocicu. Ona rece: Vise volim stvoriti nesto lijepo, nego da sama budem lijepa. Tako je ucenik za ucenikom birao, �so bi vise volio biti. Naposljetku, Troocica podijeli razred u dvije skupine: u one, koji su za biser, i u one, koji su za skoljku. Za biser je bilo njih dvadesetoro, a za skoljku petero djece. Rasporedimo se sada za novu igru granicara, rece Troocica. Pet naspram dvadeset, dvadeset naspram pet. Onih petero ocekivalo je cudo. cudo se nije dogodilo. Dvadesetoro je slavno pobijedilo. Petero je pokunjeno prislo Troocici, i razocarano je saptom upitalo: Zasto smo morali izgubiti? Pa odlucili smo se za ono sto je bolje! Mili moji, pa sto biste htjeli? ljupko ce Troocica. Tko kaze da smo lose prosli? Pa ovih dvadesetoro su nasi biseri! Mi smo ih izgubili zato, jer smo skoljke! Ah, vidite li koliko samo imamo bisera, i kako su lijepi!
(Vesna Krmpotic) preuzeto iz knjige VRLINE LJUBAVI koju je, kao zbornik prica, sacinila autorka navedene price.
Post je objavljen 26.04.2007. u 11:01 sati.