Oteta iz slučajnosti,
obuzeta umorom
nemam se snage boriti.
Mjesec, sitan sat i treptaji noći
osvijetlili su ti put do mene.
Za jedno dobro veće,
kao da pozdravljaš sfingu
u svom vječnom pogledu u nešto,
i moje ime što odzvanja kroz noć
da zaustavi.
Vraćam se,
još toliko koraka napraviti mogu
da bi me pitao za zdravlje...
gdje sam bila,
sve nebitno do trenutka
kada se obrušavaš na moje usne.
Najslađi okus ukradenog
punina ljubavi u zagrljaju nježnom.
Nema tu riječi, ne nestaje
ali moram imati osjećaj slobode
otići kada mislim da treba.
Još jedna slast,
jača od ostalih,ne prestaje...
ono što nas drži, ne nestaje
Post je objavljen 26.04.2007. u 07:56 sati.