Smrt mi je najomraženija ....
Iako je jako privlačna svojom misteriom ...
Što je nakon nje ?
Svi se pitamo ....
Ja jednostavno ne želim da mi oduzme nešto što volim ...
Iako mi je to oduzela prije mnogo godina ...
17-godišnju sestričnu Anitu ...
Bila je zabavna i puna samopouzdanja ...
Voljela sam ju ... ali sam se pomirila s tim da je više nema ...
Drago mi je što je nešto što je pripadalo meni sada s njom u lijesu pod zemljom ...
Voljela sam ju i uvijek smo bile složne oko svega ....
Sjetila sam je se ... sada kada sam odrasla shvatila sam neke stvari ...
Sjećam se samo da sam samo dvaput zaplakala, da mi je mama dopustila da ju vidim kako nepomično leži u lijesu ...
Obučena u bijelom, tako čisto i nevino nitko nije izgledao , ali ona je ....
Sjećam se svega iako sada trenutno ne želim pričati o tome ....
Previše mi nedostaje , previše me boli ta uspomena .... ali ona ju je vrijedna ...
Niti jedna ružna riječ za nju nije postojala tijekom njezina života ...
Voljela bih ju još jednom vidjeti, zagrliti i reći joj da ju volim najviše na svijetu ...
Ali sada je prekasno .... Nekoliko godina prekasno .....
Umrla je od srčane mane i zato se bojim da nekoga ne izgubim isto zbog toga ...
Svog brata, frenda ili nekoga iz obitelji ....
Ne želim nikome tu bol ....
Gubitak je samo još jedna rupa u srcu koju je nemoguće popuniti ....
Samo se nadamo da će sve biti bolje, zaboravljamo iako nešto ne bi smjeli ....
Uspomene i sjećanja su najvrijednije što čovjek posjeduje .....
Post je objavljen 26.04.2007. u 00:43 sati.