Da, taj osjećaj koji imam mjesecima, napokon sam shvatila zašto mi je tako poznat.
da se vratim natrag u prošlost, točnije 4 godine i u osnovnu školu, kad sam mislila da je taj osjećaj normalan, a zapravo bilo je to gušenje...
a zašto? pa zamislite situaciju u koja vas 8 godina omalovažavaju, jebu u mozak i gaze po vama kao po zadnjem smeću, gdje nikad niste dovoljno dobri , bez obzira koliko se trudili....
pokušala sam izbrisati taj osjećaj izbjegavajući osobe iz osnovne, i za čudo, neko vrijeme je bilo sve u redu, ali izgleda da me prošlost sustiže..
nemam kamo pobjeći, ona ponovno izlazi na površinu, dora!!
Moj takozvani alter ego, ona je sve što ja neželim biti,tiha ,povučena, mirna, dosadna i nezanimljiva osoba..
sve se vraća na staro, tražim nekoga tko će mi pomoći?
imam ponovno taj osjećaj da me nešto sputava, više nemogu biti kreativna, nemam vremena, ali hoću vrijeme, moram se maknuti od kompjutera i sjesti negdje u travu i odmarati se, samo sjediti u raslinju i ne razmišljati o ničemu..
da sam optimist ne bih bila gljiva
N.I. mi je rekla da ne razmišljam uvijek negativno o stvarima nego da za promijenu počnem pozitivno razmišljati...
hmm mislim da to više ne bih bila ja, bila bi to dora, osoba koju pokušavam sakriti, ona koja je moja ranjiva polovica, ona koja ima osjećaje i može plakati, koja je plakala kad je baka umrla, i koja se uvijek brine za druge..
prerano sam naučila da za osjećaje nema mjesta na ovome svijetu, treba biti čvrst i čeličan....
sve će biti dobro, ponovi to sto puta i nadaj se da hoće
neki dan sam si nalakirala nokte ne rukama.. jednu ruku u crno a drugu u ljubičasto,
gledajući ih tako shvatila sam jedno, ljubičasta strana je sve ono loše u meni dok je crna strana sve dobro u meni....
čudan raspored, zar ne!?!