Marketing
Kada postaneš duh za ljude
Dosta mi je...dosta mi je razreda u kojem, kada sam nekome potrebna sam dobra, pametna, odlična štoviše a čim ta potreba nestane postanem nevidljiva...ili još gore-predmet ismijavanja i netko koga će vrijeđati. Kao da svaki njihov uspjeh je i moj a svaki moj uspjeh je osobni napad na njih.
Dosta mi je profesora koji vrijeđaju i ponižavaju učenike a ne snose posljedice onom starom „Sa rogatim se ne možeš bosti“...zašto bi stalno dali da nas ljudi moćniji od nas gaze bez razloga...ili vjerojatno vlastite isfrustriranosti.
Dosta mi je da radi tuđih ambicija moram biti nešto što nisam ili ako to ne učinim ponovo biti istiskana u drugi plan.
Dosta mi je da pred nikime ne mogu biti ja...u većem ili manjem dijelu sebe nego se radi drugih moram skrivati i bojati da me netko neće upoznati...gdje sam ja?.
Sijedim u razredu poput duha, nevidljiva, od 30 osoba nitko me ne primjećuje, od 30 osoba nitko ne vidi moje suze, nitko ne vidi moju bol...nemam se kome obratiti...osim listu papira koji je uvijek tu, koji me uvijek sluša i prenosi moje osjećaje...koji mi olakšava...uvijek imam pisanje.
Dosta mi je one izreke „ljubav boli“ jer ljubav nebi smjela biti takva. Poželim nazvati Njega kad se sjetim zadnjih događaja, njegovih skrivanja istine, njegove današnje reakcije, njegovih grubih riječi i činjenice da nije ni svjestan koliko me to pogodilo, koliko me sve to boli...to i još toliko stvari kojima me svako malo neugodno iznenadi... a nije ni svjestan koliko to zaboli, koliko mi je žao, koliko mi kvari snove, nade...što u noć krenem jadna u krevet a idući dan se pravim da se sve to nije dogodilo. Oboje znamo onu već uhodanu „Što sad, ne mogu vratiti vrijeme, što da kažem?“ I ja si to pomislim „Da, ne možeš vratiti vrijeme“ jer da možeš rana nebi bila tu...istina je što govorim- Od toliko pozitivnih stvari nakon toga ipak rana najviše zaboli...znate onu „kad se opečeš pušeš i na hladno“...a takvih je rana sve više a samo jedna isprika ne može ih obrisati.
...I stojim ja tako na satu: zadnje ispitivanje ove godine iz tog predmeta, gradivo cijele školske godine, zadnje pitanje, zadnja riječ zadnjeg odgovora i ja zablokiram-nemogu se sjetiti poante cjele moje struke-riječi „Struja“... dok tako izvlačim iz sebe, onako zablokirana vidim razred kako mi se smije, kako se vesele mojoj nesreći...usprkos tome što sam svako od njih pomogla bezbroj puta...što sve dobro što sam im učinila zaborave u hipu...izvukla sam svoju završnu peticu ali i pouku koja je previše boljela...i krenula doma razočarana...
Post je objavljen 25.04.2007. u 21:23 sati.