Zaboravljaš.
U trenu naše vječnosti
okrenuo si mi leđa.
Ponosit, kao stijena visoka
zaklanjaš mi pogled u sebe.
Mislila sam, ne može boljeti više.
Ali ti otkrivaš nove načine prodiranja
ravno u najfinije opne duše.
Sve je palo u vodu, duboku, mutnu
svaka neizgovorena riječ,
svaki dodir zaustavljen već u želji...
Ti, moje sve
nestalo u nadolazećoj zimi.
Zar više nikada nećeš udahnuti u mene
tako potreban za život zrak ?
Zar me razigranost ljubavi
više nikada neće povesti k tebi ?
Ne mogu se pomiriti s tim.
Niti otkrićem da još imam suza
probuđenih tvojom sljepoćom.
Pa sve i da se igraš,
s ponosom me kažnjavajući,
ne mogu se nositi s tim.
Na vjetrometini sama,
s jedne strane ti,
s druge daljina,
koja je hladnija,
a koja manje boli ?
Post je objavljen 25.04.2007. u 13:55 sati.