Ništa nije vječno, i konačno
baš ništa nije...
Opet sam u tebi probuđena,
nije bitno je li to potaknula moja hladnoća
ili pun mjesec,zoveš me i hoćeš.
Iako sam se oprostila s tobom,
kroz bolno prihvaćanje tvoje hladnoće,
igra se nastavlja.
Ali s ponosom, borim se i dalje.
Dok odbijam, s nekim nevažnim razlogom
dok odgađam susret,
ipak ostaje tišina nakon svega
i pogled uprt u prazno...
Ipak sam si priuštila nemirnu noć
ma kako me savjest ili budnost
spriječila uživati, ili poslije plakati,
nije učinjeno ništa.
A moglo je biti sve.
Gorak okus buđenja
ali bez tvojih tragova.
Neki drugi put, kažeš,
i povlađujem ti.
Kada ne bude lažnih nadanja,
kada ostane samo želja,
doći ću ti bez žaljenja.
I bez sebe...
Post je objavljen 25.04.2007. u 13:30 sati.