Da li zbog same prolaznosti,
došao si mi noćas u san,
ničim izazvan...
U cijeloj zbrci ljudi koji su kročili
plavičastom izmaglicom
nesvjesnih noćnih pohoda
osjetila sam kraj. Još jedan.
Jer stalo ti je ali ne voliš me.
Zaboljelo je tiho slovo slatkih usana
tako davno ljubljenih.
Neki drugi opet, rekli su mi da si lud.
Kao da su me spasiti htjeli
mada nisam njihov svijet.
Noćašnja prolaznost naše ljubavi
otvorila mi je jutrom oči.
Pogleda u mrak, izgubljene sigurnosti
krenula sam u ovo jutro.
Jednom je i to moralo doći,
ako već između dvije vatre
odlučiti ne mogu,
da me ona slabija (da li ?) pusti...
Hladno je kada se konačno odlučiš,
čak i kada drugi to umjesto tebe učine,
da ne postaneš,
tek da ostaneš,
slučajni prolaznik nečijeg srca...
Sve te godine evo probudile su me
kada nisam to tražila,
kada sam najmanje htjela,
otvorile put za novo sutra !
Trebala bih biti sretna zbog tog
ali ne znam,
ne znam jesam li...
Post je objavljen 25.04.2007. u 13:23 sati.