Evo nam jeseni, ljubavi.
Ogrnula me svojim plastom crvene zemlje,
izgorjele, presahnule.
Dok se ježim na prve znakove uvenula lišća,
dok me šiba vjetar sa dalekih obala,
prolazi vrijeme, ne zaustavlja se sat.
I nikada neće to vječno tik tak prestati,
ma koliko da nas završi s onu stranu sna...
Nema konačnosti za prirodu,
obnavlja se život u novorođenčadi,
teče rijeka života...
Još jedna usamljena, dolazi nam jesen.
Pa i ako se probudi vražićak
nekih skrivenih strasti
pa i ako se oduprem po tko zna koji put,
lišće će i dalje padati,
jedan će se život gasiti,
drugi rađati,sve je krug.
U njemu ti, ja, on...
začarani trokut iskonskih želja.
Osjećam cijelim bićem boje jeseni,
još uvijek.
Prazna od ljubavi, ispunjenje tražim
ali ga ne slutim.
Još ne.Možda jeseni ove...
Post je objavljen 25.04.2007. u 13:13 sati.