Probudilo se opet.
Kao nekada ali u nekoj novoj dimenziji,
luda sam za tobom.
Odrasli smo.
Bacamo velike riječi.
Želimo sve.
Možda ću opet srušiti svijet
i izazvati srdžbu okoline
a možda će nas nebo blagosloviti srećom.
Nikada je tako konačno
i ne mogu to izreći,
mada bih razumom trebala.
Ali nema razuma među nama.
I ovu duboku provaliju bih
sa samo jednim korakom pregaziti mogla.
Stojim u mjestu.
Tamo negdje ti i naš bol.
Ovdje kao smiraj uobičajenosti.
Treba li mi to ?
Samo čežnja, nedovoljna je.
Neki novi dan
možda će donijeti buđenje uz tebe,
ali mi ova noć to ne obećava.
Tako jednostavno a sustežem se.
I to što se ne želim vratiti domu svom,
što hoću samo u sigurnost tvoga zagrljaja
tjera mi suze na oči,
bar ih nitko ne gleda.
Da te volim, nebo je svjedok.
I ti koji me čekaš, ti ljubljeni…
Post je objavljen 25.04.2007. u 08:40 sati.