Kada voljeni zauvijek odu i obuzme tuga
nema pomoći.
Vrijeme, taj prividni saveznik
našeg nježnog bića
govori, ali vrlo polako,
da će možda jednom doći spas.
No nema ga kada više ne možeš
dotaknuti drago biće,
nema ga ni dok vjetar
šapuće u tamnim noćima,
ne brini.
I nije bitno što nam je uskratilo radost
dodira, razgovora i smijeha,
nije bitno koliko godina je duša imala,
ostaje samo konačnost nepostojanja tijela
koje ponekad s tako malo pažnje njegujemo,
i bahato se prema njemu odnosimo.
A bol koji iza sebe ostavlja svaka smrt
ma koliko vjerovali da je oslobođenje,
mori.
Treba li se moliti samo Bogu
ili se i vremenu moliti treba
da što prije prođe ?
Nema pomoći,
samo slutnja i bezbroj pitanja ostaje...
Zato snagu molim,
za svaku dušu što pati,
jakost za svako srce koje s pola snage kuca
jer mu se onaj drugi dio otkinuo,
molim iako se čini da nema pomoći,
za još jedno buđenje u kojem ćeš lakše
udahnuti zrak tako potreban za život,
za još jedan san u kojem može
a ne mora sve biti lako i lijepo,
zato molim za smiraj...
Post je objavljen 25.04.2007. u 08:31 sati.