Dobrodosli na planet Zemlju, cistiliste ljudskog roda
Od samih pocetaka su ljudovi opisivali rijecima, slikama sto vide dok prolaze svojim putem, sto je ovo oko njih. Neki su i tu takozvanu realnost pokusavali izrazit preko nekih formula. Koji je smisao toga kad se uvijek izrodi novi lik i da novi opis realnosti preko slova, brojki. Na kraju jos izjave da se to moze jos bolje izrazit. Gdje je taj kraj znanstvenog opisa. Nema ga.
Sto je u biti realnost? Ovo bura misli, osjecaja, fantazija, svega sto pici kroz nas, ili ovo kad dolazimo u interakciju sa vanjskim svijetom. Ili ovo sve sto se vrti oko nas, od dana, noci, Zemlje, planeta, zvijezda. Gospar daje teorem visestruke realnosti. Sve je ovo slojevito. Realni su i unutarnji trzaji, realna je i komunikacija rijecima, pogledom, realna je i interakcija rjesavanja puta i zapreka, realno je i gibanje i rotacija svakojakih pizdarija: tame, svjetla, mora, oblaka, zvijezda, planeta. I sad reci da se ne nalazis u cudesnom svijetu. Svaki dan je film za sebe. Dok masta zivi ovaj put nije dosadan. Jer kad bih sveo put i zivio ga na cistom temelju, dosadno bi bilo. Rijesi sve zapreke koje ti se nadu na putu i gibaj. Hocu vise od toga.
Ocito je da je jedan od sigurnih opisa mog puta postao ovaj vizualni opis.
Svi plutamo, lutamo, letimo, skacemo stazom. Ne trebas bit genijalac da igras zivot i da preskaces prepreke. Misao je ta da treba iskoristavat rjesenja prepreka, mislim, kad su vec tu. Ako imas pameti i ambicije mozes prilicno dobro odradit ovo. Nebitno. Ostaje kljucno pitanje, sto je zivot? Imam u glavi nekad tako jasan odgovor, a jos ga ne znam pretocit u rijeci. Rano je.
Najjednostavniji bi odgovor bio put, staza. Ali ne, ne. Ajmo zaronit malo dublje.
Svakako konac cuvam i ne pustam. Siguran sam da bih ga mogao i bolje cuvat.
Treba raketirat oko sebe svjetlo. Kao krijesnica. Rasvjetlit ovaj mrak.
Tko kaze da je ovo postojanje lagano, sere li ga sere. Rjesenja i odgovore vidis, a tako sporo do njih dolazis. Misli su ti brze od ruka i noga.
Kakva brzina svjetlosti? Brzina misli je brza od svjetla. Misli me potjeraju do kraja svega.
Jel da da je nekako glupo sto je sve izbrisivo u konacnici.
A sad cu ja nabrojat sto ja sve nisam. Ja nisam gospar. Ja nisam ni ono ime ni prezime. Ja nisam ni covo sto je zgrabio diplomu, dakle nisam ni informaticar. Ja nisam ni onaj covo sto razmislja o buducnosti i koji razmislja i radi na svom poslu. Ja nisam ni fotograf. Ja nisam ni covo koji voli jest nezdravu hranu i pit hladne Pive. Ja nisam ni onaj covo koji ne mari previse o sebi. Ja nisam ni onaj put iza, ni ovaj put ispred, pa ni upravo ova tocka. Ja ne znam ni koji su ovo sve svjetovi oko mene. Znam da putujem ka izlazu, a put postaje sve brzi, a ja postajem sve svjesniji. Znam samo da sam jedan trzaj. Kao i svatko. Netko ce se usudit trznut, netko nece. Netko ce u svom kratkom vijeku uvijek bit pripadnik mase. Sto je jedna od najgorih stvari postojanja. Samo jednom postojis u ovim sferama.
Mislim da svakog zanima nes sto sam nazvao svemirska istina. Razlicite su nam pocetne i prostorne i vremenske koordinate. Oni rasirenih ociju traze, imate i lutalica sljepaca koje prihvate ovu stazu: rodi se, prihvati tok mase, stvori, cekaj penziju, krepaj. Nije to to.
Do tad ima jahanja. Dok ne dojasem gdje gibam bavit cu se nekim stvarima koje ce ljudima nadam se bit zanimljive. Fotografija, animacije, pa i pisanje su siguran put, al ima tu jos dosta stvari za istrazit. Zaigrat se svacim pomalo dok se postoji.