

i nekako sada imam osjećaj da je sve tako i trebalo biti.
kao da sam od prije znala.
mislim, kad se zamislim u osnovnoj i sve to, dok sam još doista bila dijete.
kao da je bilo preodređeno.
skoro sve.
izvan vremena
i šutit ću i vrištati i grepsti i spavati i truditi se i neće me biti briga i griješit ću i biti najsjajnija i najlošija i sto ću puta požaliti i sto puta ostat razočarana, ali moći ću ja to.
mislim.
ou želim još jednu kavu na pozornici u dvorcu onako na polusuncu onako baš jedno ljenčarenje i onda želim isto sjediti na mostu onako navečer u mraku i sve to i nebo gore i neke ljude i sigurnost i tako i par drhtaja i smijeh.
ili nešto sasvim treće
počela sam se truditi. nikad nisam nešto osobito.
ali sad onako, baš.
nije da mi ide, ali ići će. sve.
vetar vreo i šum
u neku ruku volim čak i svoje grijehe. okej, ne volim ih većinu. ali ih prihvaćam.
i dobro.
sve mi izgrađuje ličnost na neki način. kakvo god bilo.
i dobiješ za kao rođendan paket maramica u subotu navečer.
onaj moj dugački pramen kose je već toliko odvratan da je naprosto divan i moja frizura kakva god bila bez njega ne bi imala smisla.
da.da.(onako brzo.)
*apdejt*
imam kartu! imam!!!! idem!! jeeeeeee :)
Post je objavljen 24.04.2007. u 22:26 sati.