Vrtjela se, vrtjela, mjerila udaljenost, uvježbavala pokret, ocrtavala metu. U drugom je trenutku već brisala. Snove ispisane u pijesku nije teško brisati, ako i zakažeš, za njih se pobrine prvi vjetar. Tražila je hrabrost, Boga i pravdu. Čekala je čudo. Ponavljala je molitve, vapila, žalila, okupljala mase, tražila potvrdu od sebe i drugih da smije, da može, da jeste u pravu. Zaludu potvrdnice... Pravila nije pisala Ona, a nisu ni Drugi ma kako Veliki bili...
Uspeti se gore i nije neki problem, trebalo je naciljati, odmjeriti točnu udaljenost, pronaći prave riječi. Postoje li uopće prave riječi za baš sve? Greška u koracima, draga. Ta žena je pojam strateške pogreške dovela do savršenstva. A bila je posve sama na proplanku koji je prerastao u planinu koja se osipala i čije su stijene ranjavale. Povuci riječi, izbriši sve, povuci se... I preostalo je samo da se vrti, vrti, vrti ... pa se vrtjela... oko strategije... oko pravila i dužnosti... oko opće dobrobiti i iskustava drugih... oko vlastite osi ispisane u pijesku...
A onda se, naizgled slučajno, u jednom krugu zadržala trenutak dulje na koncentričnoj kružnici vlastitih htijenja, podigla na prste, zavila bolne pete i odapela luk...
Slijedilo je još samo otvoriti oči i iz ranjene pete iscijediti kapljicu hrabrosti za pogledati da li je strijela pogodila cilj. Hrabrosti joj ovaj put nije nedostajalo. Trebala je par atoma fizičke snage za podići glavu. Par atoma više nego što je imala.