Zašto ja nikad nisam imala pravu frendicu, ili frenda, neku osobu kojoj mogu sve reći, kojoj mogu reći što me muči, što osjećam, ili što mi smeta? Ovako; moje društvo je valiko, ima nas dosta cura, ima i dečkiju, i normalno nemožeš jednom reč a drugima ne, tako da svi si međusobno sve govorimo! E to mene muči, tu nastane problem, u društvu se nalazi osoba koja ima jezičinu to neba i nazad (znam da se reče do poda, ali to je mala mjera za ovu osobu). Rečem joj sve i ona meni reče, ali ona moje dalje širi, a ja njezino zadržim za sebe, mislim da se radi o toj osobi, jer drugi nitko nema kontakta s njim (mojim bivšim) netko prenosi njemu sve što ja rečem, tj. njegovom frendu i onda on njemu, i onda ja dobijem jezikovu juhu, umjesto da me više pusti na miru. Za mene je ta veza gotova i ne želim više o tome, ali on i dalje govori da nismo sve riješili, a što se mene tiče jesmo! Zaista mi je pun kufer svega, ovih dana nikako da se smirim, želim da sve to bude iza mene!
Shvatila sam da ne smijem nikome reči svoje tajne, jer meni u mom društvu nema pravih prijatelja, nego samo površnih, možda jedna ili dvije osobe kojima ja vjerujem, one znaju koje su! Zaista sam se razočarala....
Idem sad, čujemo se sutra... bye-bye
Post je objavljen 24.04.2007. u 20:37 sati.