Jedan je trenutak dovoljan da promjeni sve. Sva naša uvjerenja i mišljenja. Zbog jednog trenutka razlike su postale nevažne, a ja sam postala onakva kakva nisam htjela postati. On je postao centar mog svijeta. Teško mi je to priznati, jer uvijek svima govorim-ne može se sve vrtjeti oko njega, a sada sam ja to sebi dopustila. Dopustila sam si da on kontrolira moje raspoloženje. Da se stalno nadam da ću ga vidjeti, da stalno razmišljam o njemu... Ne želim biti takva. Jer jednostavno nema smisla. Jer je jadno. Jer znam da on i ja ne možemo biti zajedno i jer znam da on i ja nećemo biti zajedno. Znam to, ali si ne želim priznat. Znam to, ali i dalje živim u nekom svom svijetu, svijetu mašte i snova. Lako je drugima prodavat savjete, ali to primijeniti na sebi... Eh, to je već problem. Znam da je glupo i da čim dalje idem to postaje sve gluplje. Svjesna sam toga da sam prije 'trenutka' normalno razmišljala. Micala sam se od njega, jer si nisam htjela dopustiti da mi se počne sviđat...još više. Ali kasnije se više nisam mogla (a ni htjela) oduprijeti i dopustila sam sama sebi da počnem razmišljat kako bi moglo bit... Dopustila sam mu da mi se približi. Dopustila sam sebi da zanemarim sve razlike. Jednostavno sam sama sebi dopustila da se ... zaljubim ... Nisam trebala i nisam smjela. I onda sam počela glupo razmišljat i nadat se nemogućemu. Nadat se njemu. I koliko god mi je to sad jasno, toliko ne znam kako da se izvučem iz svega toga. Kako da zaboravim sve one savršene trenutke, kako da zaboravim njegove riječi... Kako kad je on meni... savršen. Kako kad sam zbog njega promijenila mišljenje. Zbog njega je ta razlika postala nevažna. Zbog njega je sve postalo nevažno. Sve. Ne želim ovako razmišljat. Ne želim da on bude najvažniji. Jer nije. Jer ne može biti. Ne želim se stalno nadat njemu. I želim i drugima dopustiti da mi se približe. A ja svih uspoređujem s njim. I nitko ga nije dostojan. Ne želim to! Želim malo zaboravit na njega. Pokušavam to već nekih tjedan dana... Ali i ne ide mi baš. Pokušavam maknut od sebe sve što me podsjeća na njega... Ali mene i najgluplja sitnica podsjeti. A i ako me ništa ne podsjeti, ja se ga sama sjetim. Tek tako. Bez nekog posebnog razloga. Ne znam...
Želim... Možda malo previše.
Post je objavljen 24.04.2007. u 21:21 sati.