Postaje dani kad se osjećam baš čudno. Kad sam rastrgana na previše strana, a htjela bi da sve bude … nekako, al ne ovako. I ovaj osjećaj koji se raspršio po mom tijelu i sad ga je teško skupiti i izvući ono najbolje.. iskreno, čudna sam sama sebi. Ponekad previše razmišljam o glupostima, i onda me te gluposti prate cijeli dan. Ma čudan feeling.
Želim sjesti nasred ceste, možda navečer, možda usred bijela dana, ljeti, zimi, uvijek, bez obzira na to šta ću biti u crnom, isprljati se..
Želim plakati, a da svi razumiju, pogledom, bez da bježe, od svega šta drže duboko u sebi, a šta drugi izvlače na površinu. Bijeg? Ne.. zapravo idu svojim putem. Makar ja vidim da bježe, to je moja istina, jer ju želim tako vidjeti.. vi idite svojim, s kojeg sam davno skrenula (ironija) , možda sam se oslobodila nekih.. lanaca svakodnevnog života, a možda si zavezala još jednog oko vrata. Želim na to gledati kao na slobodu. (to skretanje)
Ne želim opet sama sebe tlačiti.. but sometimes i just can´t help it .. iza svega naći uzrok u sebi..
Neki ljudi više ne zauzimaju priveligirano mjesto u mom životu.
I ako mi se čini da imam puno toga za reći bojim se da mi je šutnja trenutno najbolja prijateljica. Nakupilo se tema sa smislom, nekim drugim smislom osim onoga zbog kojeg ono u grudima titra..i tako :)
Make a difference
Jedan život a tako uzalud potrošenog vremena…
Osjećam 4 zida pored sebe, kojih prije nije bilo. Blokiraju bilo kakav pogled na svijet u kojem sam prije živjela. Moj svijet.
Odlučila sam, odlučujem, ne više sebe kriviti. Fuck that, i način odgoja, fuck that. I koliko se uvijek, barem malo, nedovoljno trudila zaobići i preskočiti sve zidove i barijere, uvijek nađem najgori način da to napravim, krivi način, moj način.
Teško vučem riječi, zapetljane u mreži pogrešnih odluka.. ponekad želim da mi netko nametne svoj sistem..
Ne želim nikoga kriviti..
Just lay down and wait for the moment that won´t come.. yeah that´s the solution.. ( nee)
Ali ti si još tu.
Samo ti pružaš ruku, želiš makar ne znam čime sam to zaslužila, tvoje zadnje snage usmjerene ka nečemu za šta nisi siguran da ću napraviti – pružiti svoju.
Dodirnuti tvoju.
Uhvatiti ju čvrsto, jako čvrsto, i ne puštati ju. Nikad više
Jer to središte ovih krugova se čini tako primamljivo, mirno.. oslobađajuće. I napokon imam onu slobodu s tobom. I znam da postoji.
Imaš toplu ruku.
Post je objavljen 24.04.2007. u 19:08 sati.