Pregled posta

Unutarnji nemir

…..ne tako davno, prije par godina živjeli smo jednim normalnim životom.
Imaš siguran posao, dobivaš redovito plaču (kakvu-takvu), imaš krov nad glavom (ne moraš plaćati podstanarstvo), imaš kakav –takav auto i sve donekle funkcionira.
Gledaš televiziju i vidiš hrpu humanitarnih akcija i misliš si u sebi što ti ljudi sve ne prolaze u životu, uplatiš koju kunu za te akcije i ideš dalje.
A onda šok za šokom. Prvo ostane jedan bez posla (mama Jasmina) pa ti se rodi dijete sa cerebralnom paralizom ( a čekao si 6 godina) i na kraju dođu još i epileptični napadi .
Odjednom ti se sve strovali i okrene u životu. Više ti nije sve isto kao prije.
Stalni obilasci doktora, raznih ustanova a država ti ne da ni 30 posto što bi ti trebala dati za tvoje invalidno dijete. Odjednom te svi počnu žaliti.
Polako počinješ trošiti svu svoju ušteđevinu, naposljetku dižeš i kredite kako bi svom dijetetu omogućio koliko toliko normalan život. Sami rashodi na Anju mjesečno otiđu i do 4-5 tisuća kuna (privat vježbe, lijekovi, odlasci na razne terapije) a da ne govorimo koliko smo dali na invalidska pomagala, upravo danas dolazi gospodin po novce za invalidski stolac (15.500,00 kuna) a ni jedno pomagalo ne košta manje od 10.000,00 kuna. Zatim rehabilitacija u Ljubljani koja košta 15.000,00 kuna deset dana a Anji treba barem 3 puta godišnje. Tu je i operacija koju čekamo (koju HZZ-o plača) ali smještaj majke uz dijete košta 300,00 kuna dnevno i najvjerovatnije ponovo odlazak u njemačku na liječenje u vezi epilepsije (lani je liječenje 10 dana koštalo 5 tisuća eura).I onda potrošiš svu ušteđevinu i podižeš kredite a ono ni kap u moru za dalje. Odjednom se i ti nađeš u situaciji kad moraš kukati i moljakati za svoje dijete.
Pokrećeš sve moguće veze, sjetiš se rodbine diljem svijeta, pokrećeš humanitarne akcije, obilaziš sva vrata, stavljaš svoj intiman život na Internet, pokrećeš blog a sve sa ciljem da će ti netko pomoći. Odlaziš na televiziju, radio a najedamput si zanimljiv i svim novinama. Uz sve to prolaziš na sve i svašta od poniženja pa sve do sažaljenja.
Počinju ti se ljudi javljati i pomagati. A ti imaš unatarnji nemir. Ne znaš da li ti ljudi pomažu zato jer te žale, da li zato jer su dobre duše, da li zato da bi se za njih čulo kako su tamo nekoj Anji pomogli, da li iz vlastitog interesa ( a vjerujte da ima i takvih) ili samo zato jer to žele.
Pa se pitaš kako tim ljudima vratiti sve to ili se na neki način zahvaliti. Stalno imaš neki unutarnji nemir da si dužan svim tim ljudima i da ispada da si nezahvalan na neki način.
Uz sve to stalno se nadaš kako će biti bolje. Kako će nova terapija pomoći u vezi epilepsije ( upravo je Anja ovih dana na skidanju stare terapije), kako će iz dana u dan nešto promijeniti. I onda pukneš. Pukneš ko gljiva jer te taj unutarnji nemir stalno sputava.
Kako i na koji način se zahvaliti tim ljudima koji su ti pomogli. Da li oni misle da si im na neki način nešto dužan, da li si im se možda na neki način zamjerio i još jako puno takvih sitnica. Pa si misliš što je sve to nama trebalo. Nismo imali novaca za sve to što smo naveli ali smo imali mir, onaj untarnji mir jer znaš da nikome nisi dužan ništa.
A sad imaš onaj osjećaj grižnje savjesti da nekome možda nisi dovoljno zahvalio na takav način na koji je osoba mislila. Možda će sve to Vama izgledati patetično ali to je naše mišljenje glede svega ovoga što se sa Anjom i sa nama događa u zadnje vrijeme.
Ali mi ne odustajemo i idemo dalje uzdignute glave znajući da smo napravili sve to a i buduće akcije za Anjino dobro.

Zato drage blogerice, dragi blogeri, dragi naši prijatelji i svi naši ljudi u inozemstvu mi idemo dalje, za nas NEMA odmora jer nas Anja treba danas ,sutra a i nažalost i do kraja života.
Za one ljude koji misle da im se nismo na advekatan način zahvalili možemo im ovom prilikom reći još jednom HVALA jer drugo nemamo.

Puno Vas pozdravlja obitelj Kostanjevečki a Anji Vam šalje jedan Veliki cmok



Post je objavljen 24.04.2007. u 16:55 sati.