Mislim da je bio 21.IV 1992.godine kada je Vlasenica okupirana.U grad su usle jedinice bivse JNA i sa mjesnim SDS-om,pod cijom komandom su bile cetnicke paravojne jedinice,uveli svoju vlast.Na samom pocetku okupacije Bosnjacima je obecana sigurnost zivota i imovine,a zauzvrat,trazena je od njih lojalnost novoj vlasti,koja je bila jednonacionalna-srpska.
U trenutku okupacije Vlasenice kod nase kuce se zateklo nas cetvero:majka,stariji brat,njegov sin i ja.Bilo nam je dozvoljeno izlaziti van kuce samo nakratko,radi obavljanja najneophodnijih poslova.Moja majka,koja je imala 70 godina,moj dvadesetogodisnji bratic,koji se krio na tavanu kuce iz straha od hapsenja,i ja,nismo uopce izlazili iz kuce.Samo je,kada je to bilo neophodno,u grad izlazio moj stariji brat.Od njega smo saznali sta se desava u gradu,kao npr.da se mladji sposobniji muskarci Bosnjaci odvode u mjesnu policiju i tamo batinaju,a zatim odvode u nepoznatom pravcu.
Prilikom jednog izlaska u grad,2.VI 1992.godine,radi nabavke prehrambenih namirnica,moj stariji brat je na ulici uhapsen.Uhapsio ga je mjestanin,jedan od vodja mjesnih cetnika,po imenu BASTA RADOMIR,ZVANI"CAR",rodom iz Han-Pijeska,selo Nerici,po zanimanju vozac u preduzecu"Alpro"iz Vlasenice.On je niska rasta,krupan,crne kose.On i GORAN MISKOVIC ZVANI
"VJETAR",iz sela Bujavici iz Nove Kasabe,bili su najaktivniji izvrsioci zlocinackih radnji prema Bosnjacima.
Nakon hapsenja brata su mi odveli na lokalitet Mracnica,predio Vlasenice.Tamo je mucki ubijen zajedno sa jos 36 Bosnjaka koje su toga dana takodjer uhapsili.Ubijeni su u vecernjim satima istoga dana.
Likvidaciju je vrsila zena koja se zvala DOSTA,RADNICA ROBNE KUCE U VLASENICI.Prilazila im je sa
ledja svakom i pucanjem iz pistolja ubijala ih.Cula sam da su svih 37 pobijenih toga dana sahranjivani u masovne grobnice.Peterica,medju kojima i moj brat,baceni su u jednu jamu u kojoj su ih zajedno zatrpali.Od toga 2.VI 1992.godine,kada je moj brat ubijen,u kucama vlasenickih Bosnjaka ostale su samo zene,djeca i stariji muskarci.Svi mladji i sposobniji muskarci su odvedeni u logore.Nas troje kontaktirali smo samo sa najblizim komsilukom.Tako smo i saznali za smrt moga brata.
"SRPSKA DJECA SU NAM PRIJETILA KLANJEM"
Cetnici su cesto upadali u nasu kucu,ali detaljan pretres kuce nisu vrsili.Nas dvije zene su ismijavali,
nazivali pogrdnim imenima i prijetili nam.Cesto su i srpska djeca dolazila do nase avlije i prijetila nam.U tome se narocito isticao DESETOGODISNJI SIN NEKOG KRALJEVICA.To dijete je znalo prijetiti klanjem drzeci dugacak noz u rukama,a prijetio je i ocem koji je,po njegovim rijecima,vodja srpskih specijalaca,zaduzen za ubijanje i paljenje.Dijete nije lagalo,jer su njegov otac i njegov rodjak po svojim zlocinima postali veoma cuveni u Vlasenici.
Jedne noci,u avgustu 1992.godine,zatresla se nasa kuca od jake detonacije.Bili smo jako uplaseni i nismo smjeli ni proviriti iz kuce.Sutradan smo saznali da je u Vlasenici srusena vise stotina godina stara dzamija"Hajrija".Narednih dana,nakon rusenja dzamije,vadjeni su njeni kameni temelji,zatim nisani oko dzamije i iz dzamijskog harema.Poslije je sav lokalitet na kome je bila dzamija poravnat i uzoran.Na tom je prostoru zasadjeno drvece.Time su Srbi htjeli satrti,unistiti svaki trag nase bosnjacke kulture i naseg postojanja u Vlasenici.
U nasu je kucu,9.IX 1992.,iznenada bahnula manja grupa cetnika.Zatekli su u njoj i moga bratica i odveli ga u LOGOR SUSICA kod Vlasenice.Nekoliko dana poslije toga zivjeli smo,bolje reci,strahovali sta ce se sa nama desiti,jer smo saznali da iz Srbije dolaze novi rezervisti JNA,te da zajedno sa domacim cetnicima odvode Bosnjake u logor,a zene seksualno zlostavljaju i ubijaju.
U noci izmedju 12.i 13.septembra 1992.godine,u nasu mahalu stiglo je mnostvo cetnika.Bilo je oko 01:30 iza ponoci.Gromoglasno,putem glasnogovornika,pozivali su Bosnjake da izadju iz kuca i formiraju
redove na ulici.Svi smo izasli.Nisu nam dali nista da ponesemo sa sobom.Postrojili su nas i naredili da u roku od pola sata stignemo do logora SUSICE.Govorili su da ce biti pobijeni svi oni koji ostanu u kucama.Tu prijetnju su i ostvarili,prema pricanju H.K.i S.V.,koje su za nama,puno kasnije,stigle u Kladanj.Te noci svi koji su ostali u kuci Tihica familije,pobijeni su.Dvije spomenute zene sada se nalaze u Zivinicama.
"U VLASENICI VISE NIJE BILO BOSNJAKA"
Majka i ja izasle smo iz kuce i zajedno sa mnogama,koji su se nasli na ulici,sprovedeni smo u logor Susica,lokalitet Luka.Svi,te noci dovedeni,bile su zene,djeca,nesposobni i starci.Mislim da poslije te noci nije bilo ni jednog Bosnjaka u Vlasenici,osim onih zatvorenih u logoru.
U logoru smo zatekli oko 1000 muskaraca,ranije odvedenih Bosnjaka iz Vlasenice.Tu,u logoru,bio je i
nas bratic,koga su ranije uhapsili.
Uvjeti prezivljavanja u logoru bili su gotovo neizdrzivi.Nas,zene,su odvojili od muskaraca.Sve smo skupa bile u jednoj velikoj prostoriji.Morale smo cetnicima sve da radimo.Vodili su nas da vadimo krompir i trgamo kukuruz iz bosnjackih njiva,da beremo sljive i jabuke.Krompir,kukuruz i voce donosile smo u vrecama na ledjima.Bile smo jako izmorene i izmucene.Iako je kod Srba bilo hrane,samo jednom dnevno smo dobivale corbu sa vrlo malo hljeba.Da nije bilo voca,koga smo jele krisom na njivama,skapale bismo sve od gladi.
Muskarce nisu vodili na rad.Vjerovatno su se Srbi plasili da im ne pobjegnu sa njiva.Navecer nismo mogle da zaspimo od cetnickih pijanih urlikanja,od njihove pjesme sa razglasa.Pustali su svoje pjesme
pune mrznje prema islamu,prema Bosnjacima...Slusali smo jauke muskaraca logorasa,pucnjavu...
Svaku vecer su sa rucnim baterijskim lampama upadali u nasu prostoriju,izvodili zene da ih siluju i da se seksualno izivljavaju nad njima.Zene su se opirale,a oni su one koje su bile najglasnije grubo izvodili i ubijali.Pet zena koje su se najvise opirale ubili su neposredno kraj logora.Dvije sam poznavala:Hasic Fatu i Smajic Ramizu.Dobro smo culi pucnje iz pistolja i rafale iz kalasnjikova.
Krajem septembra ili pocetkom oktobra,Srbi-cetnici,upali su oko 23 sata u nasu prostoriju i prozvali tri zene,H.K.,S.N.i mene.Naredili su da se spremimo za pet minuta i da ce nas voditi u razmjenu.Potom su zatvorili vrata.Spremile smo se za jednu minutu,jer osim oskudne odjece nista drugo nismo ni imale.
Proslo je 5,10,30 minuta.Ostale zene su bile budne.Govorile su:"Blago vama,vi idete kuci u Vlasenicu ili u Tuzlu.Sta li ce biti sa nama?"
Ne znam rijecima opisati svoja osjecanja u tim minutama iscekivanja.Drhtala sam i od neke radosti,ali i od straha,od zebnje.Nista se Srbimja-cetnicima nije moglo vjerovati.
Cekale smo budne i nas tri,a i sve ostale zene mozda i citav sahat,dok se vrata nisu otvorila,dok nismo bile pozvane i izvedene vani,izvan logora.Uveli su nas u jedno vozilo-kombi i povezli nas cestom.
Nakon izvjesnog vremena prepoznala sam da prolazimo kroz Milice,odakle je vozilo krenulo prema selu Derventa.Tad smo se nas tri uplaseno zgledale.
Dovezli su nas do jedne kuce u uveli u nju.Bila je potpuno prazna.Naredili su nam da nalozimo vatru i da ispecemo neko janjece meso koje su iznijeli iz kombija.Bila ih je sesterica.Bile smo bespomocne i morale smo ih slusati.Kad smo ispekle meso,dosla su sva sesterica sa flasama rakije i nekog drugog alkohola u rukama...
Post je objavljen 24.04.2007. u 14:02 sati.