Zašto si branim
a toliko to trebam,
pogled u tebe,
u ušima tvoj glas,
od straha mi se tresu ruke,
od uzbuđenja hodam na prstima u nadi,
da ću te sresti.
I sretnem te ponekad
u slučajnostima isprovociranim mojim nemirom
ali želim puno više
iako obećati ne mogu baš ništa.
I nije lijepo od mene
možda te zbog toga i ne zovem,
nije lijepo što se želim hraniti pogledom na tebe,
slučajnim dodirom u prolazu.
Nije, ali ne mogu drugačije.
Opet bi htjela da ti mene zoveš
opet bi u zagrljaju tvome htjela
otpuhnuti oblake tmurne
što su se nadvili nad naše snove.
Zašto ne mogu,
kao ona dva goluba što krase tvoj balkon
uletjeti u zamrznuto stanje svijesti cijelog svijeta
a otvorene oči nas dvoje ?
Ma što da jesam
i ma kako me mogla prozvati nebeska sila,
koliko se odupirem toliko provociram
i to me boli koliko i tebe...
Post je objavljen 24.04.2007. u 11:16 sati.