Počinje ludilo...
Pozdravljamo se po sto puta
i gledamo kroz mračne svodove trepavica.
Zašto ne zaustaviti korak
kada je srce već zastalo ?
Dok nepomičan sjediš,
u mnoštvu sam sa svojim mislima,
i ja, dok prolazim pored tebe
slomljena nakon naporna dana,
dok prelazim tu rutu da bi se nahranila,
pitam se gdje se skriva odgovor
na vječno pitanje ?
Tako bi jednostavno bilo tih par koraka
preći do mene,
i tako bi lako bilo približiti se opet
dovoljno da poljubac zaustavi pješčani sat.
Te tvoje usne,
topim se u sjećanju na ludilo
na opijenost svojstvenu djeci
i pomahnitalim snovima.
Sve će pasti u vodu ako se ne ponovi
ako taj krug vječnosti
ne zagrebe još jednom naša vrata.
Pa da nas i ponese ludilo našom mutnom rijekom
ljudi bi i dalje živjeli svoje male živote,
zar bi ih vječno smetao naš ?
Naježena, osjećam tvoj dodir ,
pokrenula se slutnja,
i upravo si kraj mene ti,
moja ljubljena ludosti...
Post je objavljen 24.04.2007. u 11:08 sati.