Zaledio se osmjeh,
tamo negdje na pola.
Jedna mlada smrt,
dani iza pokazuju, glupa.
A toliko bola za mladošću,
toliko tuge u obitelji.
I mene boli.
Znam to mlado biće,
otkačeno i veselo, nabrijano.
Gdje je granica zezancije
sa istraživanjem mogućnosti,
koliko možeš podnijeti
a da te ne sastavi ?
Na neki način, ljuta sam.
Toliko je toga ostalo iza tebe,
zaleđeno.
Ta moja draga prijateljica,
uvenula u pokušaju da shvati
a mora ići dalje.
I majka, otac,tvoja žena,
tvoja mala kćerkica...
Voljela bih da ljudi
ne bacaju riječi u bunar,
tad odjekuju još više...
Jesi li se poigrao granicama ?
Preplavio žutilom ?
Kad bi bar sve ostalo
tamo gdje je rečeno,
da tuga ostane tuga,
da ljudi ne prebiru po onome što je ostalo
i otežaju neminovno.
Mirno spavaj,
neka te Bog blagoslovi svojim pogledom.
Ovdje na zemlji,
zaleđeno je ostalo baš sve.
I doći će novi dani,
znaš već kako je to
zemlja i dalje vrti
svoje nezaustavljive krugove do vječnosti,
a ljudi, samo su ljudi,
i idu dalje...
Post je objavljen 24.04.2007. u 10:58 sati.