Svaki si mi dan, sve bliži.
Svaki naš slijedeći razgovor duže traje.
I ne dotičemo se više nas.
Postajemo tajni prijatelji.
Možda smo to odavno već trebali biti.
Ali takvi kakvi jesmo,
prvo smo se zavoljeli
pa zaljubili
pa pomalo sprijateljili.
Naopako
ali jedino moguće u našem slučaju.
Svoji smo.
Ponekad me ta konačnost uplaši.
Jer osjećam bliskost neprimjerenu
našim životima, našoj svakodnevici.
Te dubine ne bi smjelo biti
ali eto, ona postoji.
Možda se gradila kroz sve ove godine
našeg nepoznavanja, gluposti,
i ustreptalih čežnji u mjesečevim noćima.
A možda spojeni tvorimo
cjelinu zapisanu u zvijezdama.
Život baca pod naše noge znakove
i vrijeme teče...
Naš sat je krenuo od nule.
Od trenutka koji ne pripada
ni noći ni danu.
Od trenutka stvaranja...svoji smo.
Post je objavljen 24.04.2007. u 10:53 sati.