Proljetno jutro, zora. Sve je tiho, još grad spava.
Mir u duši nakon buđenja.
Tišina što nosi u sebi slutnju.
Osama što izvire iz spokoja. Šume se razlistale, pupoljci promolili cvjetove. Šarenilo boja, mirisi opojni, glasanje ptica. Ispijanje prve jutarnje kave. Uživanje i zadovoljstvo.
Tišina što nosi u sebi slutnju.
Um baulja u hodnicima pospanim. Naviru sjećanja. Prolaznost je jedino postojana. Dim od cigarete opija raznolikost misli.
Tišina što nosi u sebi slutnju.
Tu si negdje, u prolazima misaonim, putevima sjećanja, hodnicima uma. Tu si samnom, ispijaš kavu i čavrljamo sneno. Ne čekam te više. Znam da nećeš doći, ali ipak tu si. Slutim tvoj dodir mek. Udišem miris i pratim ti pokrete. Zadovoljno. Pospano. Slike titrajem izviru. Glas ti čujem topao, dubok, mek. Ne razabirem riječi, samo sjene sjećanja prolaze.
Tišina što nosi u sebi slutnju.
Blijedi doživljaj slika. Odlazi radost susreta. I ti odlaziš. Ostaje samo tišina što nosi u sebi slutnju.
Post je objavljen 24.04.2007. u 09:42 sati.