Jedino lijepo što sam danas vidio,
to si ti.
Kratka poruka mog vječnog bola.
Htjela sam ti odgovoriti bilo što,
ali svaka bi te riječ boljela,
zahvala na komplimentu,
spominjanje teških dana...
Zato sam šutjela.
Jer mogao si kao nekada i nazvati,
ali nemaš snage za razgovor,
strah te je što ćeš čuti.
Bezazleni kompliment rekao je puno više.
Jer ne radi se o mojoj vanjskoj ljepoti,
radi se o tome što u meni vidiš ti.
A i ja, došla sam bliže.
Iz nekog svog svijeta u tvoj,
da te gledam barem u prolazu.
Da te osjećam još više
jer noć je punog mjeseca.
I ne samo zbog toga...
Pa da se i ničem nisam nadala
pogled na tebe ispunjavao me je.
Žao mi je ako te boljela šutnja,
ne bih te svjesno nikada povrijedila.
Jer jedino lijepo i čisto u meni
su osjećaji koji izviru za tebe.
Kao lava što živi u mrtvom vulkanu,
baš nikada ne znaš u kojem će trenu
opet krenuti...
Post je objavljen 24.04.2007. u 09:32 sati.