Sada se od mene, kao slavljenice, očekuje neki rezime. Da podvučem crtu. Što je sa mnom, nakon protekle godine. Što je sa blogom? Blog se isprofilirao. Malo sam posustala. Ali zato što nemam vremena. Ne zato što nemam volje. Čini mi se da ću vremena imati sve manje. No, što mi je blog donio? A, kao i sve ostalo u životu:“Malo sunca, malo sna, i malo smijeha....“ Počela sam ga pisati iz potrebe da izbacim iz sebe sve što me ispunjavalo. I dobro i loše. Ni na kraj pameti mi nije bilo sve što će se poslije događati. Ali tako je to sa svime u životu. Kada sam mijenjala posao, ista stvar. To su neki novi svjetovi. Kada se otvore vrata, nikada ne znamo što je iza njih. Da li mi je žao ili drago? Nije mi žao. Ja rijetko žalim. I nikada se ne kajem. Kao i u svemu, i u ovome sam se trudila raditi po savjesti. Nikoga ne povrijediti. Ne isprovocirati. Znam da se u svakom tekstu netko pronađe. Ali, ja pišem o ljudima. Logično je, da će se ljudi u tome pronaći. Ima među vama ljudi koji dijele sve moje misli. I to je jednostavno neminovno. Netko će se u svemu pronaći. Ovo je svijet koji donosi... nove ideje, nova iskustva, nove ljude. To je medij u kojem sudjeluju živi ljudi. U kojem ima svega. I dobrog i lošeg. I ja sam doživjela i jedno i drugo. Zbog jednog sam maila zatvorila prvi blog. Zbog jednog sam se čovjeka odmakla. Ali davno je to bilo. Na samim počecima. Tko to više i pamti?
U svakom slučaju, tu ste, i ja sam tu. Neka nas. Nek' je nama nas.
HVALA VAM ŠTO STE TU.
BUDITE DOBRO, VOLITE, DRUŽITE SE, PIŠITE I NAJVAŽNIJE OD SVEGA.... Ž I V I T E !
Post je objavljen 24.04.2007. u 08:35 sati.