S tobom se uvijek pitam gdje sam pogriješila
i što sam sada napravila,
s tobom nikada ne znam na čemu sam
i bacam li u vjetar svu čežnju
kojom ispunjavam svoje dane,
ne samo noći.
Ali ti u daljini stojiš nedodirljiv i ljut
čini mi se,
ne dotiče te slutnja kao ni
krhke emocije kojima te pokrivam
u budnim noćima.
Trebam te i već dugo mi zaokupljaš misli
iako ih s vremena na vrijeme
zaledim u iznenadnom vjetru koji me osvijesti,
kada kroz granje ogoljelo šapuće da je uzalud.
Ne vidiš me ili se barem čini tako,
spremno ćeš me odbaciti
mada će gorjeti u tebi plamen,
mada će i tinjati samo,
nećeš me pogledati
i otvoriti svoje oči u želji da me vidiš.
S tobom nikada ne znam što je pošlo po zlu
i čiji su koraci poremetili tvoj mir,
sigurnost kojom istražuješ moju ljubav.
Pa i kada šutim i ne govorim ništa,
čak i dok ti otvaram svoje srce
iskreno ti odavši svoje misli
ja ne znam što će donijeti novi dan
i ima li u njemu mjesta za mene.
Što je to, i čemu sve to pitam se
baš kao i ti
dok ne prepoznaješ čežnju
koju ti šaljem u jutru što svojim bojama rađa ljubav ?
Jer tebi ne treba moja ljubav
niti ni trebaju moje tužne oči koje traže tvoje,
tebi izgleda ne trebam ja
ili se barem tako čini
dok me kidaš a misliš da tebe kidam ja,
iako sam na tebe, tako slaba.
Post je objavljen 24.04.2007. u 07:36 sati.